Sadržaj

  •  1.   Zašto ova knjiga

    2.   Jedno od mnogih svjedočanstava

    Uvod

    3.   Nazivi za Svetu Misu

    4.   Tri ključne riječi

    5.   Važno je znati

    Sveta Misa je sakrament otkupljenja

    6.   Oslobođenje iz Čistilišta

    7.   Za spasenje umirućih

    8.   Duhovna snaga

    9.   Nadoknada štete

    10. Oslobođenje od zarobljenosti grijehom

    11. Oslobođenje od strahova, nemira i tjeskobe

    12. Oslobođenje i zaštita od demonskih utjecaja

    13. Rast u plodovima Duha Svetoga

    14. Otkupljenje od bolesti

    15. Otkupljenje od boli

    16. Zadobivanje blagoslova u međuljudskim vezama

    17. Zadobivanje materijalnih blagoslova

    18. Zadobivanje blagoslova u životnim pozivima

    Kako razumjeti otkupljenje 

    19. Božji plan s čovjekom

    20. Zašto je Bog dopustio Adamu da sagriješi

    21. Dobra, radosna vijest

    22. Što je konkretno Adam trebao učiniti

    23. Što mi trebamo činiti

    24. Vjera, nada i iščekivanje

    25. Bog je htio liturgiju

    Sveta Misa i Božja riječ

    26. Riječ odzvanja u srcu

    27. Bog nadahnjuje svećenika

    28. Bog nam izravno govori

    29. Bog nam usađuje spoznaje

    30. Bog nas podsjeća

    31. Bog nam progovara kroz vizije

    32. Kako prepoznati da nam govori Bog

    33. Završno o Riječi na Misi

    Priprema za Svetu Misu

    34. Za oslobođenje iz Čistilišta – 1. čitanje

    35. Za oslobođenje iz Čistilišta – 2. čitanje

     

    Red Mise

    36. Izgovaranje i slušanje misnih tekstova

    37. Uloga svećenika

    38. Tišina

    39. Mir

    40. Pričest

    41. Struktura Mise

    42. Uvodni obredi

    43. Služba riječi

    44. Euharistijska služba

    45. Završni obredi

    Dodatni primjeri pripreme za Misu

    46. Za spasenje umirućeg – 1.

    47. Za spasenje umirućeg – 2.

    48. Za otkupljenje od osjećaja odbačenosti – 1

    49. Za otkupljenje od osjećaja odbačenosti - 2

    50. Za otkupljenje od bolesti – 1

    51. Za otkupljenje od bolesti - 2

    52. Za otkupljenje od grešne ovisnosti i sklonosti – 1

    53. Za otkupljenje od grešne ovisnosti i sklonosti - 2

    54. Molitve svetaca, i molitve svecima - 1 

    55. Molitve svetaca, i molitve svecima - 2

     

Božji plan s čovjekom

Teško je razumjeti misnu žrtvu po kojoj sudjelujemo u Kristovu otkupljenju ako ne razumijemo Božji plan s čovjekom (KKC 280).

Bog je čovjeka stvorio na svoju sliku i priliku, okrunio ga slavom i sjajem, dao mu vlast nad zemljom (Post 1,26; Ps 8,6-9), dao mu je život u izobilju. Stvorio je čovjeka kako bi s njime dijelio ljubav i poštovanje, kako bi mu omogućio da sudjeluje u njegovu stvaranju, njegovu održavanju i vladanju svijetom, kako bi uživao u radosti življenja.

Adam je u zemaljskom raju uživao u Božjoj prisutnosti i u zadaćama koje mu je Bog povjerio i za koje mu je dao autoritet, silu, znanje i mudrost – živio je život u izobilju. U vječnosti, u raju, još ćemo više uživati u Božjoj prisutnosti i, duboko sam uvjeren, u zadaćama koje će nam davati u svojem kraljevstvu – uživat ćemo izobilje života.

Svaki je čovjek zamišljen i stvoren kao vječno biće i ni jedan čovjek neće nikad prestati postojati. Bog nas je već pri samom začeću obdario nevjerojatnim mogućnostima koje nadilaze našu spoznaju. Obdario nas je njima ne samo za ovozemaljski život nego za čitavu vječnost. U dubine naše duše stavio je ono što je dao i Adamu. U Svetom pismu piše da smo stvoreni čudesno – na sliku i priliku Božju.

Vrhunac te čudesnosti je ljubav. Ona se najjasnije očituje u spremnosti da svoj život damo za drugoga, da svjesno odlučimo trpjeti pa čak i umrijeti kako bismo nekome spasili život – zemaljski i/ili vječni (Iv 15,13). Neki tu spremnost spoznaju tek kad se nađu u određenim životnim situacijama. Primjerice, majka u visoku stupnju trudnoće koja se zbog neizlječive bolesti mora odlučiti hoće li umrijeti ona ili dijete. Ili čovjek koji je spreman ugroziti svoj život kako bi spasio nekoga tko se iznenada našao u nekoj pogibelji. Ili pak snaha koja se treba brinuti za svekrvu s kojom nije u dobrim odnosima, a koja je zbog bolesti iznenada osuđena na dugotrajno nepokretno ležanje u krevetu. 

Što da mislimo o ljudima koji su Božjom milošću otkrili tu čudesnost u sebi i kojima je dovoljno čuti da neka osoba prolazi kroz neku muku kako bi za nju počeli s ljubavlju moliti i prikazivati Isusovu žrtvu?! A ti ljudi pritom niti ne pomišljaju da bi trebali išta primiti zauzvrat i da bi za to itko trebao saznati! Što da mislimo o misionarima, dobročiniteljima, evangelizatorima, svećenicima, redovnicima i redovnicama, roditeljima brojne ili teško bolesne djece i mnogima drugima koji su poslušali Božji poziv, odrekli se samih sebe te žive i umiru za druge? Njihova je radost u tome da čine dobro ne gledajući na cijenu koju za to plaćaju. Nisu li svi oni čudesno stvoreni?! Ne čini li nas ta mogućnost da ljubimo poput Isusa, koja nam je usađena još pri stvaranju, čudesnima?!

Bog nam je dao svojeg Duha kako bismo njegovom pomoći otkrivali ono čime nas je obdario stvarajući nas (1 Kor 2,12). Dobar primjer je sveta Majka Terezija iz Kalkute. Prije nego što se je posvetila umirućima na ulicama Kalkute, bila je ugledna redovnica i visoko obrazovana profesorica. Neke su se njezine učenice na određeni način brinule za te jadnike te su sestri Tereziji govorile o tome što se događa na ulicama, no njoj je pomisao da bi im se mogla pridružiti bila potpuno strana. Nije se osjećala ni sposobnom ni pozvanom za takvo što. Tada još nije u srcu znala da je svaki čovjek (pa tako i ona) čudesno stvoren sa sposobnošću i spremnošću da u ljubavi za bližnjega čini i najveće žrtve. U jednom je trenutku milošću Duha spoznala tu istinu i od tada je njezin život zadobio potpuno novi smisao. 

Jedan od bitnih razloga zbog kojih smo primili Duha Svetoga jest taj da nam otkrije pravu istinu o dostojanstvu svakog čovjeka stvorena na sliku Božju.

U Edenskom vrtu (zemaljskom raju) bilo je mnogo stabala, a u središtu vrta nalazila su se dva posebna: stablo života i stablo spoznaje dobra i zla. Čovjek je smio jesti sa svakog stabla u vrtu osim sa stabla spoznaje dobra i zla. Bog mu je to zabranio upozorivši ga da će onog dana kad prekrši tu zapovijed, umrijeti (Post 2,15–17). Adam je dakle znao da je neposlušnost prema Bogu zlo, ali u pravom je smislu zlo spoznao tek onda kad ga je iskusio, odnosno kad ga je počinio. Znanje je povezano s razumom, s vanjskim čovjekom, a spoznaja s iskustvom srca, s nutarnjim čovjekom.

Moramo pretpostaviti da je Bog objasnio Adamu što znači umrijeti; u suprotnom njegova kazna ne bi bila pravedna. Adam nije imao iskustvo smrti i zato je morao vjerovati da je smrt zaista onakva kakvom ju je Bog opisao. Adam nije imao ni iskustvo Božje osude i zato je morao vjerovati da će Bog zbog svoje pravednosti i nepristranosti morati ispuniti tako strašnu prijetnju, unatoč tome što ga je poznavao samo kao beskrajno dobrog Oca. Adam je trebao imati strah Božji, trebao je znati da Bog stoji iza svoje riječi. Dokle god je Adam vjerovao Bogu, bio je spašen, živio je izvan grijeha i imao je vječni život.

Mi, ljudi rođeni od Adama i Eve, nemamo iskustvo vječnog života i zato moramo vjerovati Božjoj riječi koja nam kaže da će svaki čovjek živjeti vječno, bilo u raju, bilo u paklu. Jednako tako, moramo mu vjerovati kad kaže da će biti pravedan i nepristran sudac i da će zbog svoje pravednosti i nepristranosti mnoge morati osuditi na pakao, na vječnost u kojoj će umjesto obilja života imati vječnu muku. 

Bog je vidio Adamovo srce svaki put kada bi se Adam svojom slobodnom voljom odupirao zabranjenom drvetu, koje ga je mamilo jer je bilo za oko primamljivo i za mudrost poželjno, i poštovao je njegov napor. Adam je svakodnevno bio izložen kušnji jer se je zabranjeno stablo nalazilo u središtu vrta, u središtu njegove pozornosti, upravo kao i stablo života s kojeg je jeo život. Naša savjest funkcionira na isti način: neprestano se nalazimo u situacijama u kojima se moramo odlučivati činiti dobro i u situacijama u kojima se moramo odlučivati izbjegavati činiti zlo (KKC 1776-1802). I mi smo često izloženi nekom primamljivom stablu čiji plod može, polako ili brzo, ubiti našu vjeru i našu želju za vječnim životom u raju.

Ono što je Bog želio Adamu i Evi, želi svakom čovjeku: želi da ozbiljno shvatimo njegove riječi, želi da nam budu važne, da nam budu svete, da im vjerujemo bezrezervno. Bog želi da njegove riječi upišemo u srce jer samo tako možemo živjeti u ljubavi, miru i pravednosti, samo tako možemo imati dostojanstvo djece Božje (KKC 1780-1782). To često nije nimalo lako i upravo zbog toga što nije lako, vrijedni smo njegova poštovanja (Iv 12,26).

Bog je htio liturgiju

Bog je iz određenih razloga htio da se svaka žrtva sastoji od sasvim određenih činova, riječi, znakova i simbola. Htio je liturgiju još od prve Adamove žrtve. On je Adamu mogao reći kako je dovoljno da povjeruje u Isusovu žrtvu, da se pokaje i da primi spasenje. No Bog nije htio da Adam samo povjeruje nego je htio da aktivno sudjeluje u žrtvi. Htio je da cijeli taj proces, cijeli obred – biranje životinje, priprema žrtvenika i žrtve te svega što je za nju bilo potrebno – Adama pripremi za pokajanje i ispovijedanje krivnje, da ga oduzimanje života nedužnoj životinji bez mane i prolijevanje njezine krvi što intimnije poveže sa žrtvom njegova sina Isusa. Bog je htio da onaj tko žrtvuje bude snažno svjestan činjenice da njegovu kaznu za grijehe preuzima Jaganjac bez mane, bez grijeha; da Jaganjac Isus plaća mučeničkom krvlju, da plaća vlastitim životom. Liturgija nam svojim obrednim tijekom omogućuje da se što intimnije povežemo s raspetim Kristom te tako u njegovoj žrtvi sudjelujemo aktivno, djelatno i plodonosno.

Rađamo se s istočnim grijehom i palom naravi. U trenutku krštenja (koje je Bog također htio kao obredni, liturgijski čin) i prihvaćanja vjere, Bog nam oprašta grijehe, udahnjuje nam svoj Duh i prihvaća nas kao svoju posinjenu djecu. U tom smo trenutku spašeni, no nastavljamo živjeti u tijelu sklonom grijehu i u svijetu kojim gospodari Đavao. On nas na sve moguće načine pokušava udaljiti od Boga, staviti pod svoju vlast i odvesti s puta spasenja.

U trenutku krštenja naša pala narav nije potpuno preobražena u novu, uskrslu narav. I dalje u određenoj mjeri ostajemo sebični i egocentrični, osjećamo se manje ili više odbačenima od Boga, ne poznajemo ga dovoljno i nemamo sinovsko pouzdanje u njega, nismo navikli prebivati u njegovoj prisutnosti. Budući da je naša narav i dalje sklona grijehu i najrazličitijim svjetovnim ponudama, dužni smo cijeli život težiti vlastitom obraćenju, stalnoj promjeni naravi, težiti rastu u svetosti. To se kontinuirano obraćenje plodonosno događa po prebivanju u Bogu, a posebno po otkupljenju kroz misnu žrtvu.

Božji život možemo imati samo u onim dijelovima osobnosti (naravi) koji su otkupljeni. Tako možemo primijetiti da s određenim grijesima nemamo nikakvih problema, i s Božjim se zapovijedima koje o njima govore slažemo s veseljem, dok se određenih grešnih navika ne možemo osloboditi sami (Rim 7,14-25). Jednako tako, možemo primijetiti da u pojedine Isusove riječi vjerujemo svim srcem, u neke samo razumom, dok u neke uopće ne vjerujemo. Tamo gdje nismo otkupljeni ne možemo imati Božju vrstu života, u tom dijelu naše naravi Isus nije Gospodin.

Bog je htio Crkvu, htio je liturgiju, htio je sakramente, htio je Svetu Misu onakvu kakva jest. Htio je da jedemo njegovo tijelo i pijemo njegovu krv, htio je da sudjelujemo u njegovoj žrtvi djelatno i plodonosno. 

Bog je htio da imamo život koji se u nama događa po Euharistiji (Iv 6,50-59).

U Pashalnoj žrtvi janjetovom su krvlju označena vrata obiteljskog doma i duh zatornik nije mogao ući u kuću i ubiti prvorođence među ljudima, ni prvine među životinjama (Izl 12,29). Nakon blagovanja Pashe Židovi su od robova postali bogati ljudi (Izl 12,35-36). Svi bolesnici koji su blagovali žrtvovanog jaganjca ozdravili su (Ps 105,37). Ozdravili su kako bi mogli hodati prema obećanoj zemlji.

Blagovanjem Jaganjčeva tijela vjerom srca i mi ozdravljamo na duhu, duši i tijelu kako bismo uspješno nastavljali 'pješačiti' prema 'obećanoj zemlji', odnosno prema nebu. Pijenjem njegove krvi uvijek iznova obnavljamo krsni savez po kojem nas je Bog posinio, po kojem pripadamo njemu i po kojem se on brine za nas.

Tko jede Isusovo tijelo i pije njegovu krv vjerom srca, ima život u sebi. Kakav je to život o kojem Isus govori? To je život u kojem uživamo osobni intimni odnos s Bogom. U Bogu se nalazi izvor s kojeg pijemo i zato Isus vičući poziva da tko god je žedan, dođe k njemu i da pije tko vjeruje u njega jer je u njegovoj krvi život, jer je u njegovoj krvi milost, jer je u njegovoj krvi silno prisutan Duh Sveti (Ps 36,9; Iv 7,37-39). Isus je htio da sakrament Euharistije u sebi sadrži vidljivi znak pijenja njegove posvećene krvi kako bi nam taj znak u pamet i srce prizivao izvor vječnog života. Na taj nam je način htio oraspoložiti srce (naš osobni hram Duha Svetoga) za punjenje Duhom (Ef 5,19). Isus je htio da pijemo njegovu krv jer je znao da njegova ljubav može utažiti žeđ naših duša (KKC 1390).

Mi kršćani, novi narod Božji, ne žrtvujemo životinje, nego u Isusovoj žrtvi uvijek iznova sudjelujemo po čudu Euharistije. Kada slavimo Euharistiju, spomen smrti i uskrsnuća našeg Gospodina, taj se središnji događaj spasenja stvarno uprisutnjuje i „vrši se djelo našeg otkupljenja” (EE 11; LG 3; KKC 611).

Isus Krist je u Svetoj Misi žrtva, svećenik i oltar. On se žrtvuje, on našu nakanu prikazuje Ocu zajedno s nama i on je oltar jer se nalazimo u njemu kad žrtvujemo, kad blagovanjem njega postajemo jedno s njime (KKC 1391). Zato je blagovanje žrtve, odnosno blagovanje Jaganjčeva tijela i pijenje njegove krvi vrhunac misne žrtve (KKC 1340 i 1128).

Po krštenju smo postali svećenici, proroci i kraljevi kako bismo Isusovu žrtvu Ocu mogli u Svetoj Misi prinositi na svoje nakane, te kako bismo u njegovu žrtvu mogli ugrađivati i svoje dragovoljne žrtve (trpljenja) prinoseći ih za otkupljenje i spasenje grešnika (Kol 1, 24; KKC 783-784, 871, 1141, 1268, 1273, 1322).

Na svakoj se Misi može prikazati više nakana, uz glavnu misnu nakanu koju prikazuje okupljena zajednica na čelu sa svećenikom koji predvodi Misu. Broj nakana koje ćemo prikazati na pojedinoj Misi ovisi o tome koliko i kako vjerujemo u Euharistiju te koliko ljubavi imamo prema onima kojima je potrebna milost s križa.

Usuđujem se konstatirati da je Misa liturgijski koncipirana tako da po Euharistiji sudjelujemo u Isusovoj otkupiteljskoj žrtvi na što djelatniji i plodonosniji način. Zbog toga mislim da bi oni koji su zaduženi za pripremu i sam tijek Mise trebali najviše pažnje obratiti na to da okupljenoj zajednici omoguće u njoj sudjelovati što djelatnije i plodonosnije.

Za bolje shvaćanje čitatelju preporučam da pročita i prouči barem onaj dio Katekizma Katoličke Crkve koji govori o sakramentu Euharistije (Drugi odsjek, članak 3) te svakako Encikliku o Euharistiji (EE) svetog pape Ivana Pavla II.

Zašto ova knjiga

Kupi tiskanu knjigu

Kupi e-knjigu