Sveta Misa i Božja riječ

Svemogući Bože, daj da budno osluškujemo poticaje tvoga Duha: da ti čujemo glas te ga riječju i životom slijedimo. Po Gospodinu.                                                               

Zborna molitva

Isus, osim u tijelu i krvi, na Svetoj Misi dolazi i kao utjelovljena Božja riječ. Svi znamo koliko nam je važno od osoba koje su nam bitne čuti riječi potpore, utjehe, ohrabrenja, opomene; riječi poštovanja, ljubavi, priznanja, pohvale, savjeta... Tko ne bi htio takve riječi čuti od Boga, pogotovo kad se nalazimo u teškim životnim situacijama?!

Božja nam je riječ ponekad jedini lijek i jedina utjeha. U mnogim životnim situacijama jedino nam ona može donijeti nadu, mir i ozdravljenje (Ps 107,20), jedino nam ona može pomoći donijeti pravu odluku. Božjom je riječju sve stvoreno i ta ista riječ može u nama stvarati, obnavljati, liječiti, oslobađati...

Božja riječ (Biblija, Sveto pismo) u misnom je slavlju od najveće važnosti. Iz nje se uzimaju čitanja koja se tumače u homiliji i psalmi koji se pjevaju; njome su nadahnute i prožete molitve, zazivi i liturgijske pjesme; od nje dobivaju značenje čini i znakovi (KKC 1100).

Isus je utjelovljena Božja riječ i zato kad primamo Riječ, primamo njega (Iv 1,1-15), kad poznajemo Riječ, poznajemo Isusovo srce (KKC 112). Zato Riječ primljena u srce može činiti nadnaravne stvari na duhu, duši i tijelu.

Na Svetoj Misi Bog progovara našem razumu, ali i našem nutarnjem čovjeku.

Važno je da na Misu idemo sa stavom da je Bogu bitan svatko od nas, da vidi svaku našu potrebu i da želi govoriti svakome osobno. Ponovio bih sljedeće: Bog je sve ljude stvorio kako bi živjeli vječno. Stavio nas je u ovaj svijet kako bismo ovim kratkim životom odredili svoju vječnu sudbinu i zbog toga mu je važan svaki trenutak našeg života. Zato je spreman umiješati se u svaku životnu situaciju u koju ga želimo pozvati, i itekako je spreman govoriti nam osobno.

Može li nas utješiti, ohrabriti, opomenuti, naučiti, voditi... ako nam ne progovori?

Na svakoj Svetoj Misi Sijač (Bog) sije svoju Riječ kako bi ona u našim životima donijela višestruk rod (KKC 1101). Zato je dobro da prispodobu o sijaču dobro upišemo u razum i srce.

Prispodoba o sijaču

Kad se skupio silan svijet te iz svakoga grada nagrnuše k njemu, prozbori u prispodobi:

»Iziđe sijač sijati sjeme. Dok je sijao, jedno pade uz put, bî pogaženo i ptice ga nebeske pozobaše. Drugo pade na kamen i, tek što je izniklo, osuši se jer ne imaše vlage. Drugo opet pade među trnje i trnje ga preraste i uguši. Drugo napokon pade u dobru zemlju, nikne i urodi stostrukim plodom.« Rekavši to, povika: »Tko ima uši da čuje, neka čuje!«

»A ovo je prispodoba: Sjeme je Riječ Božja. Oni uz put slušatelji su. Zatim dolazi Đavao i odnosi Riječ iz srca njihova da ne bi povjerovali i spasili se. A na kamenu – to su oni koji kad čuju, s radošću prime Riječ, ali korijena nemaju: ti neko vrijeme vjeruju, a u vrijeme kušnje otpadnu. A što pade u trnje – to su oni koji poslušaju, ali poneseni brigama, bogatstvom i nasladama života, uguše se i ne dorode roda. Ono pak u dobroj zemlji – to su oni koji u plemenitu i dobru srcu slušaju Riječ, zadrže je i donose rod u ustrajnosti.«

Lk 8,4-8;11-15 (Mt 13,1-9; Mk 4,1-9)

Mnogo smo puta čuli riječi koje smo primili s radošću, koje su nas dotaknule na poseban način; riječi o kojima smo počeli razmišljati, koje su potaknule našu maštu, volju i osjećaje (KKC 2708). Mnoge od tih riječi potaknule su nas da surađujemo s milošću na poseban način, na vremenitu i/ili vječnu korist. No prečesto nismo u tome uspjeli ustrajati, nismo uspjeli sačuvati Riječ, zadržati ju u srcu i nismo donijeli rod.

Bog čezne za time da nam osobno progovori jer zna koliko su nam njegove riječi potrebne, koliku snagu imaju kad se nastane i ostanu u srcu. Isus izričito želi da ga ljubimo tako da naučimo primati i sačuvati njegovu riječ u srcu, da naučimo živjeti od Riječi (Iv 14,23-24; Mt 4,4). Božja riječ, sačuvana u srcu, otvara prostor djelovanju Duha – razvija u nama njegove plodove i darove po kojima postajemo blagoslov sebi i drugima.

Ne postoji životna situacija koju Božja svemoguća riječ ne bi mogla pretvoriti u blagoslov.

Na svakoj Svetoj Misi čujemo mnogo svetih riječi, uzetih iz Svetog pisma ili nadahnutih njime. Svaka od tih riječi može postati uistinu poseban blagoslov onome tko ih u srcu čuje i sačuva.

Ako želimo čuti, odnosno prepoznati riječi koje nam Bog želi posebno naglasiti, kojima nas želi dotaknuti na poseban način, nemojmo očekivati gromoglasan, snažan govor popraćen osjetilnim, emotivnim ili bilo kakvim drugim očitovanjima, iako se može dogoditi i to. Naučimo slušati u miru i tišini srca, potpuno usredotočeni na riječi koje slušamo ili izgovaramo. Neka naša nutrina bude poput mirne površine vode na kojoj ćemo lako primijetiti i najmanji doticaj. Kao što kvaliteta biljke ne ovisi o jačini buke uz koju je njeno sjeme prilikom sjetve palo na zemlju, tako ni važnost Božjih riječi ne trebamo uspoređivati s intenzitetom kojim smo ih iskusili. Naučio sam da riječi koje u nutrini odzvone jedva primjetno ponekad mogu imati veću važnost od onih koje su odzvonile većim intenzitetom.

Trebamo živjeti od riječi koja izlazi iz Božjih usta, trebamo čeznuti za riječima upućenima nama osobno, ali ne s napetim iščekivanjem, već s mirnim predanjem, s pouzdanjem da će nam Bog progovoriti u pravi trenutak i na pravi način. Dio neophodne pripreme za Svetu Misu jest ulazak u Božju prisutnost. U njoj možemo postići tišinu srca, smiriti svoje osjećaje (bilo pozitivne, bilo negativne) i zadržati svoju pažnju na onome što se događa u liturgiji, odnosno na riječima, činima i znakovima (KKC 1098; SC 11) – na onome koga u liturgiji susrećemo i u koga ulazimo, na Bogu.

Kad pažnju usmjerimo na Boga, naši osjećaji, misli i volja dolaze u mir u kojem možemo blagovati Riječ.

Kako nam Bog osobno govori? Evo nekih načina.

Riječ odzvanja u srcu

Duh Sveti čini da pojedine riječi čujemo „drugačije”, da one na poseban način zaokupe našu pažnju, da ih razlučimo od ostalih (KKC 2706). Prepoznajemo ih po tome što pokreću razmišljanje, zamišljanje (maštanje), osjećaje, volju (KKC2708).

Na sličan nas način Bog blagoslivlja preko roditelja ili preko osoba koje su nam važne. Iako smo od njih možda mnogo puta čuli iste riječi ohrabrenja, utjehe ili dobronamjerne opomene (kao što većinu riječi na Svetoj Misi slušamo stalno iznova), u određenim smo ih trenucima čuli na drugačiji način i od tada su postale dio nas. Od njih možemo cijeli život crpiti blagoslov. Te su se riječi razlikovale po tome što su nas u sasvim konkretnoj situaciji, u sasvim konkretnom trenutku potaknule na razmišljanje, na zamišljanje dobroga o kojem su govorile. One su u nama probudile određene osjećaje i dale nam volju da svoj život usmjerimo prema njima (KKC 2708).

Na žalost, čuli smo i negativne riječi koje su nam, ako smo se prema njima odnosili na isti ovaj način, donijele mnogo štete.

Jednom sam se našao u poslovnoj situaciji koja je za mene mogla završiti loše. Otišao sam na jutarnju Misu, predao Gospodinu tu situaciju i sabrano, u miru slušao iščekujući da mi Gospodin progovori. Čekao sam potvrdu da je Gospodin prihvatio moju molitvu. No, sve su riječi u mom srcu odjekivale jednako. Sve do kraja Mise, kada su me sasvim neočekivano dotakle zadnje svećenikove riječi: „Idite u miru!” Tog sam trenutka znao da me je Bog uslišao i da će sve biti u redu. Zahvalio sam mu i tako je i bilo.

Nedavno sam 'zapeo' s korekcijom nekih dijelova knjige i nisam znao kako da ih dovršim. A onda mi je na jutarnjoj Misi odzvonila darovna molitva: „Udijeli nam, molimo, Gospodine, da te uvijek hvalimo ovim vazmenim otajstvima. U njima nas trajno ispravljaš: daj da nam budu izvor vječne radosti. Po Kristu.” U tom sam trenutku znao da ću nastaviti s pisanjem bez ikakvih problema. Tako je i bilo kad sam nakon Mise došao kući i sjeo za računalo.

Na Svetoj Misi na poseban način čujem i riječi koje mi daju odgovore na pitanja kojih u srcu uvijek imam. Pitanja koja su rezultat mojih promišljanja o Bogu i životu dodatni su mi motiv za slušanje Božjih odgovora. Riječi koje čujem često otvaraju nova pitanja o kojima do tada nisam razmišljao i koja mi otvaraju neku novu dimenziju odnosa s Bogom.

Na Svetoj Misi na takav način iskusim i riječi koje me opominju, uzdižu, tješe, usmjeravaju...

Gospodin me je i u pisanju ove knjige vodio kroz mnogo Misa.

Bog nadahnjuje svećenika

Mnogi vjernici mogu posvjedočiti da je svećenik na Svetoj Misi govorio točno o onome što su trebali čuti u svojoj trenutnoj životnoj situaciji, na način na koji su mogli razumjeti i prihvatiti. Mnogima se je od nas više puta činilo da je svećenik te riječi koje su nas dotakle izgovorio drukčije, da ih je na neki način posebno naglasio. Bog je htio da njegove riječi na taj način uzbude naše srce.

Mnogo sam puta doživio da me je nešto što je svećenik spomenuo u propovijedi učvrstilo u vjeri; mnogo sam puta naučio nešto novo o Bogu i Crkvi. Više sam puta bio potaknut da nakon Mise nastavim razmatrati neku temu koju je svećenik u propovijedi samo otvorio ili je usput spomenuo.

Misne homilije s pažnjom slušam od malih nogu tako da sam do sada naučio mnogo toga. Uvijek sam sretan kad ono što sam usvojio mogu primijeniti u svakodnevnom životu. Zahvaljujući činjenici da se mnogi svećenici daju s ljubavlju te svojim vjernicima prenose svoja znanja i iskustva, mnogi su laici itekako osposobljeni poučavati i voditi pojedince koji imaju slabije znanje i manje vjerskog iskustva.

Bog nam govori izravno

Bog po svome Duhu govori i tako da njegove riječi izgovorene samo nama, jasno čujemo u srcu. To se događa rijetko i zato takve riječi najviše pamtimo, njih najviše razmatramo i gotovo ih nikad ne zaboravljamo.

Na samom početku služenja u evangelizaciji našao sam se u teškoj situaciji. Bog mi je tada jasno progovorio riječi za koje sam znao da su zapisane negdje u Bibliji. Bile su to riječi iz Otkrivenja:

Znam tvoja djela. Evo, otvorio sam pred tobom vrata kojih nitko zatvoriti ne može. Doista, malena je tvoja snaga, a očuvao si moju riječ i nisi zatajio mog imena.

Otk 3,8

Te su svete riječi u mom životu donijele višestruk rod. Mnogo su mi puta otvorile vrata na čudesan način, donijele mi mir i radost u srce. Zato tim riječima pridajem posebnu pažnju i težinu. One su u mnogočemu usmjerile moj hod prema vječnosti.

Sljedeći se je događaj zbio jednom mom prijatelju kojemu je voljena supruga umrla od raka. Nakon sprovoda, potpuno shrvan, došao je u crkvu na sprovodnu Svetu Misu. Pripremajući se za Misu, odjednom je u srcu jasno začuo riječi: „O svi vi, umorni i opterećeni, dođite k meni i ja ću vas odmoriti!” Podigao je oči prema oltaru i ugledao te iste riječi napisane na oltarnoj slici. Odjednom je bio ispunjen dubokim mirom i nutarnjom radošću. Taj mir i radost u njegovu srcu trajali su danima. Čitavim je svojim bićem spoznao da je njegova supruga u raju jer mu je Bog dao kušati samo djelić tog raja.

Bog nam usađuje spoznaje

Ponekad nam Bog za vrijeme Svete Mise usađuje određene spoznaje, a da toga nismo svjesni. Postajemo ih svjesni nakon Mise.

Tako se zna dogoditi da nakon Mise imam u srcu snažan dojam da će mi određena nakana biti uslišana, iako na Misi nisam dobio nikakav znak, iako nisam ništa ni čuo ni iskusio na poseban način.

Ponekad jednostavno znamo da ćemo taj dan ili vrlo skoro biti nečime blagoslovljeni. Događa se da nakon Mise imamo poticaj učiniti nešto sasvim konkretno, primjerice poticaj da nekoga posjetimo, da za nekoga posebno molimo ili postimo, da nekamo odemo. Ili jednostavno znamo da nešto ne trebamo učiniti, da nešto trebamo izbjeći, da se za nešto trebamo pokajati...

To je rezultat Isusove euharistijske prisutnosti u nama. Euharistijski Isus i na taj način progovara našem nutarnjem čovjeku.

Bog nas podsjeća

Duh Sveti nam progovara i tako da nas u trenutcima Mise podsjeća na određene osobe ili životne situacije. Tako nam u misli dolaze osobe za koje u toj Misi uopće nismo imali namjeru moliti. Neke od njih godinama nismo vidjeli niti smo na njih pomislili. Ponekad se radi o osobama koje znamo samo iz viđenja, osobe kojima ne znamo ni ime.

Duh Sveti me vrlo često podsjeća na pokojnike. Moleći za duše u Čistilištu i prikazujući Mise za njih, jasno mogu primijetiti kako rastem u ljubavi prema Bogu i ljudima. Vjerujem da je taj 'rast u ljubavi' njihov molitveni odgovor na moju zauzetost za njih. Jer tko može bolje od duša u Čistilištu znati što nam je u ovozemaljskom životu najpotrebnije?!

Često nam, pogotovo za vrijeme prikazanja darova, u misli dolaze osobe koje se nalaze pred smrću ili u teškim životnim situacijama, osobe koje su odlutale od Boga i od Crkve. Uvijek trebamo biti svjesni da Bog ima povjerenja u naše molitve jer da nema, ne bi nas nadahnjivao da molimo za te ljude.

Bog nas podsjeća na određene osobe i situacije i zato da bi nas potaknuo da, razmišljajući o njima, dođemo do nečega sasvim trećega što nam želi reći. Često su ta podsjećanja samo okidači koji pokrenu razmišljanje, maštu, osjećaje i volju u smjeru u kojem nas Duh želi voditi.

Bog nas podsjeća i na grijehe za koje se nismo pokajali, na osobe kojima nismo oprostili, na osobe kojima nešto zamjeramo, na obećanja i zavjete koje nismo ispunili... Naravno, osnovni preduvjet da bismo takvo što mogli čuti je taj da to zaista želimo znati, radi svojeg i tuđeg dobra.

Ta podsjećanja, kad dolaze od Duha Svetoga, ne ometaju praćenje Svete Mise ni na koji način, već nas još dublje uvode u Božju prisutnost.

Bog nam progovara kroz vizije

Vizije mogu pomoći u djelatnom i plodonosnom sudjelovanju u Svetoj Misi.

Moji dragi prijatelji, bračni par, sudjelovali su u Misi na kojoj je njihov sin primao sakrament krizme. Za vrijeme prikazanja darova, majka je iznenada u viziji ugledala Isusa kako joj polako prilazi s mladićem malo starijim od njezina sina koji je primao krizmu. Isus i mladić su joj se smiješili. Mladić joj je izgledao jako poznat, no nikako se nije mogla sjetiti odakle ga poznaje. Kad su joj se posve približili, mladić joj je progovorio: „Mama!” U tom je trenutku vizija nestala, a ona je u srcu prepoznala svoga prvog sina kojeg je izgubila u spontanom pobačaju i kojeg nije preboljela, sve do tada. Kad je mužu ispričala što joj se je dogodilo, oboje su tiho plakali od ganuća. Bog je na toj Svetoj Misi na ovaj čudesan način iscijelio njihovu duboku ranu.

Vizije na Misi mogu u stvarnosti trajati tek djelić sekunde pa ipak u njima možemo u detalje vidjeti čak i cijeli svoj život. U Božjim vizijama nema ograničenja u pogledu prostora i vremena. Ako se događaju za vrijeme liturgije, ne ometaju je, već nas, upravo suprotno, dublje uvode u otajstvo Euharistije.

Sjećam se kako sam kao dječak za vrijeme Svete Mise imao vizije anđela i svetaca. Nisam na to obraćao posebnu pažnju jer sam mislio da ih vide i svi ostali. Mogu sa sigurnošću reći da ono što sam promatrao otvorenih očiju nije nikako bilo plod ni sugestije ni mašte jer te vizije tada nisam niti posebno htio niti sam ih očekivao.

Nedavno sam shvatio da u srcu osuđujem određene pojedince, da ih prečesto spominjem i da to Isusu nije drago. Prikazao sam Svetu Misu na nakanu da mi Gospodin oprosti i dâ mi novo srce za te ljude. U vrijeme prikazanja darova odjednom sam se u viziji našao na nebu i tada sam neke od tih pojedinaca ugledao na višoj poziciji od sebe, s većim dostojanstvom od mojega – bliže Bogu. Promatrajući ih, osjećao sam duboku radost zbog njih. U meni nije bilo ni trunke zavisti ili ljubomore. Dapače, čak sam bio ispunjen radošću i poštovanjem prema onima koji su postigli bolju poziciju u vječnom Božjem kraljevstvu. U nebu svi znaju da je njihova vječna pozicija dosuđena potpuno pravedno i zbog toga nitko nikome ne zavidi. Ta kratka vizija učinila je mnogo dobroga za moj duhovni rast i, konačno, promijenila moj stav o tim ljudima. Tijekom vizije sam jasno znao da sam u nebu, no od neba mi je bilo otkriveno samo onoliko koliko je bilo potrebno za uslišanje moje misne nakane.

Vizije možemo gledati i otvorenih i zatvorenih očiju. One mogu biti toliko jasne da imamo osjećaj kako se nalazimo u nekoj dodatnoj dimenziji u kojoj ne možemo biti u svijetu i tijelu, ili mogu biti toliko teško raspoznatljive da neke detalje vidimo kao u dalekoj magli. Ono što vrijedi za slušanje svetih riječi, vrijedi i ovdje: intenzitet vizije ne mora nužno biti u razmjeru s njezinom važnošću.

Kako prepoznati da nam govori Bog

Kako prepoznati da ono što čujemo na bilo koji način dolazi od Boga, a ne od našeg duha ili čak od Đavla? Nekoliko je kriterija po kojima možemo prepoznati da nešto dolazi od Boga.

Jedan od osnovnih kriterija je da me to ne rastresa, već me, upravo suprotno, s Misom još više povezuje.

Vrlo čest kriterij je sumnja. Naime, Božja riječ često u naše srce donosi određenu promjenu ili informacije koje do tada nismo imali. Sasvim je normalno da naša podsvijest na te promjene ili informacije gotovo redovito odgovara sumnjom. Sumnja u tom slučaju nije ništa drugo doli upozorenje naše podsvijesti koja nam sugerira da to što smo čuli ili iskusili, do tada u nama nije postojalo ili je drukčije od informacija i iskustava koja smo imali do tada. Zato je, kada mislimo da nam je Bog progovorio, dobro pričekati nekoliko trenutaka i vidjeti hoćemo li reagirati sumnjom. Sumnja može biti dodatna sigurnost da proživljeno iskustvo ili primljena spoznaja nisu došli iz naše podsvijesti. Ponekad je sumnja vrlo nametljiva i tada mogu iz iskustva razlučiti da dolazi od zloduha, jer Bog nas potiče, on ne nameće.

Nadalje, Bog neće progovoriti nešto što nije u skladu s njegovom riječju zapisanom u Bibliji, neće niti osuditi niti optužiti, opomenut će nas, ali nas neće niti poniziti niti povrijediti, neće nas ni na što prisiljavati.

Također, i to je posebno važno znati, Bog nam je spreman više puta govoriti jedno te isto, dokle god to ne budemo spremni čuti i prihvatiti.

Veoma siguran način raspoznavanja izvora su plodovi riječi, spoznaja i iskustava. Ako se ti plodovi nalaze među plodovima Duha, koji su nabrojani u Poslanici Efežanima, odnosno ako su potaknuli pozitivne promjene srca, možemo biti prilično sigurni da nam je govorio Bog (Ef 5,22).

Osobno koristim još jedan filter za razlikovanje duhova. Ako se nakon određenog duhovnog iskustva osjećam poput beskorisnog sluge ili ako ne razmišljam o tome kako sam nešto dobro učinio, već razmišljam o dobru koje se je dogodilo, tada sam prilično siguran da je iskustvo došlo od Boga.

Sposobnost raspoznavanja, razlučivanja produbljuje se s iskustvom. Bog poznaje naše duhovne kapacitete, njemu je drago da budemo razboriti i da provjeravamo. Zato će nam davati pojedine riječi i iskustva uzimajući u obzir da će nam biti potrebno više vremena, a možda i više poticaja kako bismo nešto spoznali i prihvatili.

Božji govor u nama budi zahvalnost i potiče nas da Boga slavimo i blagoslivljamo i u nama stvara čežnju za čitanjem i razmatranjem Svetog pisma, čežnju za time da ga što bolje osobno intimno upoznamo, čežnju da što više vremena provodimo s njime nasamo. Ako netko misli da mu na Misi ili u molitvi progovara Bog, a to ga ne potiče da čita i razmatra njegovu riječ u Svetom pismu, pogotovo ako k tome ima silnu potrebu drugima prenositi poruke koje navodno prima, tada možemo biti prilično sigurni da mu ne progovara Bog.

Ako patimo od psihičkih poremećaja ili bolesti, potreban je svojevrstan oprez. U tom slučaju nije dobro obraćati pažnju na „izvanredne” informacije jer je podsvijest tada prilično osjetljiva i mnogo onoga što vidimo ili čujemo na izvanredan način zapravo ne dolazi od Boga, već iz same podsvijesti.

Završno o Riječi na Misi

Na Svetoj Misi pojedine se riječi (misni obrasci, molitve, čitanja) izmjenjuju toliko brzo da o njima niti stignemo promišljati niti ih stignemo razmatrati. Zato ako ih želimo učinkovito pratiti razumom i srcem, trebamo ih proučiti i razmatrati prije Svete Mise. Proučavanjem ćemo naučiti njihovo značenje, a razmatranjem iskusiti njihovu bit.

Promišljanje i razmatranje (meditacija) Biblije, te misnih obrazaca, standardni je i nužni dio pripreme za djelatno i plodonosno sudjelovanje na Svetoj Misi. Za promišljanje i razmatranje cijele Biblije i cijele Mise potrebno je mnogo vremena i truda. Točnije, taj proces traje cijelog života, uvijek se iznova usavršava i nikad nećemo biti dovoljno prosvijetljeni duhom da bismo mogli prestati promišljati i razmatrati.

Ipak, čim počnemo, odmah možemo iskusiti plodove koji nam daju volju da nastavimo i da ne prestanemo.

Svetu Misu promišljanjem, proučavanjem upisujemo u razum, a razmatranjem u srce. Ono što smo jednom upisali u razum možemo razumijevati stalno iznova. Ono što smo razmatranjem jednom upisali u srce, Duh Sveti može stalno iznova buditi, na poseban nas način s time povezivati – bez obzira na brzinu i način na koji se izgovara. Naravno da je poticaje Duha daleko lakše prepoznati ako nam je Riječ posredovana kvalitetnim izgovorom svećenika, pjevača i čitača misnih čitanja.

Preporučam da vodimo dnevnik u koji ćemo nakon svake Svete Mise upisati barem nešto što je dotaklo naše srce. Dobro je prije nedjeljne Svete Mise pročitati barem dio onoga što smo do tada zapisali.

Trud koji trebamo uložiti za pripremu neće nam predstavljati problem ako na Misu dolazimo kako bismo proveli kvalitetno vrijeme s Bogom i u Bogu, s nakanom da nas to druženje ispunja svakovrsnom milošću potrebnom za život. Mnogo je onih koji sasvim jasno razlikuju dan proživljen iz milosti jutarnje Mise, od dana koji su započeli, a da prvo nisu pronašli mir u Bogu i pouzdanje da će on biti uz njih i da će oni biti s njime.

Crkva nas potiče da od malih nogu razmatramo (meditiramo) jer bez razmatranja nećemo imati plod koji se od nas očekuje. Crkva potiče svećenike da se brinu za vjernike kako bi naučili svakovrsne molitve: razmatranje, unutarnju molitvu, liturgijske molitve, prosidbenu molitvu, molitvu hvale... U molitvenim, liturgijskim i biblijskim grupama iskusni onima manje iskusnima prenose znanje i ljubav prema molitvi i Riječi, prema Euharistiji i drugim vrstama pobožnosti. Takve su grupe vrlo korisna priprema za izvor i vrhunac naše duhovnosti – za Euharistiju.

Kristofori (www.kristofori.hr) održavaju Školu molitve koja je raširena po cijeloj Hrvatskoj te u nekoliko drugih zemalja. Škola je zamišljena kao cjeloživotni tečaj koji se odvija jednom tjedno u trajanju od dva sata u grupama od po četiri do sedam sudionika. Škola (tečaj) bavi se promišljanjem i razmatranjem biblijskih i liturgijskih tekstova te nutarnjom i zastupničkom molitvom, što ju čini dobrom pripremom za Svetu Misu. Svakako preporučam pročitati reference navedene u nastavku.

Reference:

SC 11: »A da se postigne takva potpuna djelotvornost, nužno je da vjernici pristupaju svetome bogoslužju s raspoloženjem pravoga duha, a svoju pamet usklade s glasom te da surađuju s višnjom milošću, kako je ne bi uzalud primali. Stoga sveti pastiri moraju budno paziti da se u bogoslužnom činu ne samo obdržavaju propisi za valjano i dopušteno slavlje nego i da vjernici s poznavanjem, djelatno i plodotvorno u njemu sudjeluju.«

KKC 2706: »Razmatranje onoga što čitamo dovodi nas da to usvojimo uspoređujući to sa sobom. Tu se otvara druga knjiga: knjiga života. Od misli se prelazi na stvarnost. Ovisno o čovjekovoj poniznosti i vjeri, otkrivaju se pokreti koji uzbuđuju srce i koji se mogu razlučiti. Treba činiti istinu da dođemo k Svjetlu: „Gospodine, što hoćeš da činim?”«

KKC 2688: »Kateheza djece, mladih i odraslih, teži za tim da se Riječ Božja razmatra u osobnoj molitvi, posadašnjuje u liturgijskoj molitvi, te pounutarnjuje u svako vrijeme kako bi donosila rod u novom životu. ... Učenje osnovnih molitava napamet pruža molitvenom životu neophodnu potporu, ali je nadasve važno da se uživa u njihovu smislu.«

KKC 1101: »Čitačima i slušačima, prema raspoloživosti njihova srca, Duh Sveti daje duhovno razumijevanje Božje riječi. Po riječima, činima i znakovima koji tvore potku slavlja, on vjernike i službenike stavlja u živu vezu s Kristom, Riječju i Slikom Očevom, da bi mogli u svoj život prenijeti smisao onoga što u slavlju slušaju, o čemu razmišljaju i što čine.«

KKC 2707: »Načini razmatranja toliko su raznovrsni koliko je duhovnih učitelja. Kršćanin treba nastojati da redovito razmatra, inače je nalik na prva tri tla iz prispodobe o sijaču. No, sam način nije drugo doli vodič; važno je, s Duhom Svetim, napredovati na jedinom putu molitve: Isusu Kristu.«