Uvod

»Zajednica se na susret sa svojim Gospodinom mora pripraviti, mora biti „narod prikladno raspoložen”. Ta priprava srdaca zajedničko je djelo Duha Svetoga i zajednice, posebno njezinih službenika. Milost Duha Svetoga ide za tim da pobudi vjeru, obraćenje srca i prianjanje uz Očevu volju. Ta je priprava pretpostavka za prihvaćanje drugih milosti što će ih samo slavlje ponuditi, i za plodove novog života kojim ono treba da naknadno urodi.«

KKC 1098

Crkva nas uči da je priprema za Svetu Misu apsolutno nužna ako u njoj želimo sudjelovati na djelatan i plodonosan način. U to sam se i sâm itekako uvjerio tijekom godina i kroz mnoge Mise. Isus Krist je u svojoj muci sudjelovao potpuno: svim srcem, svom dušom, svom svojom tjelesnom, mentalnom i duhovnom snagom. Otkupio nas je svojom mukom, smrću i uskrsnućem jer nas ljubi, jer mu je stalo do nas. Ako želimo sudjelovati plodonosno, tada i mi moramo ljubiti i mora nam biti stalo, prvo do našeg intimnog odnosa s njime a onda i do osobe za koju prikazujemo misnu žrtvu. I mi bismo u Svetoj Misi trebali barem pokušati sudjelovati svim srcem, svom dušom i svom svojom snagom volje (Mt22,35-38).

Sigurno je da nećemo na svakoj Misi postići ono što bismo htjeli, no Bog ne gleda samo na ono što smo postigli. Njega naime zanima i ono što smo zaista htjeli postići, što je stvarna namisao našeg srca, zanima ga s koliko smo ljubavi sudjelovali.

Zato u pripremi za Misu nastojim utvrditi koje su to moje stvarne želje i namisli srca, što zaista želim postići prikazivanjem Isusove žrtve. S vremenom su se mnoge moje namisli (nakane) iskristalizirale i ne trebam mnogo vremena kako bih svoje srce oraspoložio za plodonosno prikazivanje. Tako mi je za plodonosno prikazivanje, primjerice kad saznam da se netko nalazi blizu smrti, dovoljno samo nekoliko minuta pripreme neposredno prije Svete Mise.

Volio bih da nikog ne preplaši dužina tekstova pripreme koje predlažem, jer se oni vrlo brzo upisuju u srce i prije Svete Mise treba ih se samo kratko prisjetiti.

Priprema bi trebala biti tako osmišljena da milost Duha u njoj budi otvorenost za vjeru srca, čežnju za obraćenjem (za kvalitetnom promjenom srca) i spremnost za prihvaćanje onoga što nam Otac nudi kao plod našeg prikazivanja Isusove žrtve i plod našeg prebivanja u Njemu (KKC 1098; KKC 1128).

Krist nas je otkupio svojom ljubavlju s križa. Mi, svojevoljnim prikazivanjem vlastitih trpljenja (žrtvi), očitujemo svoju ljubav prema Isusu i prema bližnjima u potrebi. Prikazivanje vlastitih žrtava čin je i molitva koja nas duboko sjedinjuje s raspetim Kristom.

Zato u danima u kojima prikazujemo Mise, sjedinimo se s raspetim Kristom i pokažimo sebi i Ocu da nam je zaista stalo do osobe za koju prikazujemo Isusovu žrtvu (Kol 1,24-26). Važno je da žrtve budu učinjene iz čiste ljubavi prema Bogu i prema osobi za koju prikazujemo Misu i, ako je moguće, da budu u tajnosti.

Evo nekih žrtvi koje možemo tijekom prikazivanja Misa sjediniti s Kristovom žrtvom: post, odricanje od nečega do čega nam je naročito stalo (televizija, internet, kava, cigarete, hobiji...), činjenje djela milosrđa koja inače ne činimo, odricanje od žaljenja, prigovaranja, ogovaranja...

Kako bismo od pripreme imali što više koristi, tekst pripreme trebamo čitati razumom i srcem. Trebali bismo ga čitati i razmatrati tako dugo dok ga ne prihvatimo barem u razumu i dok ne postanemo svjesni da ono što u njemu piše zaista želimo. Kad se to dogodi, za pripremu će nam trebati mnogo manje vremena i napora.

U Misi postoje različiti molitveni zazivi kojima, poput Ezekijelovih suhih kostiju, treba dodati meso, kojima kad ih izgovaramo, trebamo udahnuti život, kojima trebamo srcem pridružiti prikazanje nakane (Ez 37,1-8). Tako kad u Misi izgovorimo, primjerice: „Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se”, trebamo biti svjesni onoga što smo molili u pripremi i u čemu želimo da nam se Jaganjac Božji smiluje. U Činu pokajanja trebamo biti svjesni onoga za što smo se u pripremi kajali. U Slavi trebamo biti svjesni za što zahvaljujemo, za što slavimo, blagoslivljamo, klanjamo se te koga i što tražimo...

Za vrijeme pripreme nešto ćemo moći prihvatiti samo u razumu. Bit ćemo svjesni da nešto od rečenoga srce još ne prihvaća, poput potpuna praštanja osobama koje su nas teško povrijedile. Ili, poput predanja u Božju volju i prihvaćanja mogućnosti da ishod otkupljenja ne bude onakav kakav bismo mi najviše htjeli. To ćemo moći prihvatiti u srcu tek za vrijeme Mise. Kad kažem „moći prihvatitiˮ, tada ne mislim da će nam to prihvaćanje predstavljati tešku muku. Iz iskustva znam da su ta prihvaćanja takva da ih najlakše mogu izraziti ovim pojmom: „radosna otkrivenja s kojima se čitavo naše biće slaže u veselju”.

Važno je unaprijed prihvatiti da će za upisivanje pripreme u srce biti potrebno određeno vrijeme. Duljina tog vremena uvelike ovisi o tome koliko nam je zaista stalo. Što nam je više stalo, to će nam biti potrebno manje vremena jer ćemo pripremi pristupiti jačom voljom. Ako nam se sva ta priprema učini preteškom, predugačkom, ako mislimo da trenutno nemamo dovoljno motiva da je odradimo ozbiljno, tada ponovno pokušajmo kad će nas dodatno motivirati neka teža životna situacija (naša ili nečija do koga nam je uistinu stalo).

U dobru pripremu ulaze i standardne molitve, poput krunice i raznih litanija, koje se u većini župa gotovo redovito mole prije same Svete Mise. Važno je da se u pripremi za Misu te molitve ne izgovaraju samo ustima, već da se mole razumom i srcem. Nećemo biti uslišani samo zato što smo izgovorili mnoštvo molitava (Mt 6,6-8). Važno je da pojedinim molitvenim zazivima u svojem duhu, u srcu pridružujemo ono što smo izrazili u pripremi. Tako, primjerice kad u krunici molimo: „Sveta Marijo, Majko Božja, moli za nas grešnike”, postajemo svjesni da Mariju tražimo da moli upravo za ono što smo u pripremi usvojili kao svoju nakanu. Na taj način postajemo svjesni stvarne prisutnosti, uloge, pomoći i podrške svetih na čelu s Blaženom Djevicom Marijom. To isto činimo i u pojedinim zazivima litanija, te u svakoj drugoj molitvi u kojoj izražavamo molbe koje nisu do kraja definirane. Jednako tako, te nam molitve pomažu stvoriti naviku te uvježbati duh, uvježbati srce kako bismo pojedinim misnim molitvenim zazivima i obrascima mogli lakše pridruživati nakanu. Također, pomažu nam da u Misi sudjelujemo s nepodijeljenom pažnjom.

Osim molitve krunice i litanija, odlična priprema za Svetu Misu je i slavljenje Boga kroz nadahnuto pjevanje prigodnih pjesama. Dobro je prije Mise imati i klanjanje pred Presvetim sakramentom. Na taj način možemo još više oraspoložiti svoje srce za vrhunac Mise: pričest. Svećenik može prisutnima silno pomoći da se otvore Isusovoj prisutnosti u pričesti ako prije klanjanja u pokaznicu stavi jednu od malih hostija kojima se vjernici pričešćuju. Zatim, prije pričesti, svećenik tu istu hostiju izvadi iz pokaznice i pred svima ju stavi u kalež, među druge hostije kojima će pričešćivati vjernike. Tako vjernicima može dodatno skrenuti pažnju na svetost pričesti. Čovjek je psihološko biće i upravo zbog toga u sakramentima imamo vidljive znakove nevidljive Božje prisutnosti.

Naravno da postoje i drugi načini pripreme za Misu, poput ispovijedi neposredno prije Mise, razmatranja Božje riječi, razmatranja muke...

Osobno volim sat vremena prije jutarnje Mise slušati ili čitati evanđelja; volim očima srca promatrati i ušima srca slušati onoga koga ću susresti i primiti na Svetoj Misi. Susret s Njime na Misi uvelike ovisi o tome kako sam ga prije Mise iskusio.

Jednako tako, kad god mogu, volim odmah nakon što se iz crkve vratim kući, posvetiti barem pola sata čitanju i razmatranju Božje riječi. Volim Gospodinu dati svoje najdragocjenije vrijeme jer u tom vremenu, kad sam najsvježiji i najodmorniji, najlakše mogu čuti, prepoznati i prihvatiti riječi koje izgovara meni osobno – riječi koje me izgrađuju i čine boljim čovjekom.

Važno je napomenuti da ja osobno u svakoj Svetoj Misi iščekujem milost koja će me promijeniti, koja će me duhovno podići, slikovito rečeno, za 'samo' jedan centimetar. Ponekad je taj jedan jedini centimetar, ta jedna jedina mala milost koju primim, dovoljna da izdignem nos iz vode i izbjegnem utapanje. Nakon mnogo Svetih Misa centimetri polako postaju metri. Sve više i više razmišljam o vječnosti, sve više i više istinski uživam Božju prisutnost, sve sam više i više svjestan svojih slabosti, sve se više i više oslanjam na Božju milost. I, kako to kaže jedna zborna misna molitva, postajem sve više duboko svjestan da nam je Božja milost tako često jedina nada i Božja zaštita jedina sigurnost (peta nedjelja kroz godinu, zborna). Ako taj jedan centimetar preziremo, ako mislimo da se radi jednog centimetra ne isplati dobro potruditi pripremiti za Svetu Misu, možda smo još uvijek na nuli, možda još uvijek dolazimo na Svetu Misu kako bismo obavili svoju dužnost. Možda se još uvijek vraćamo s Mise onakvi kakvi smo na nju i otišli – dolazimo s nje, a da nismo iskusili milost.

U nastavku donosim određene pripreme za koje mislim da će čitateljima biti korisne. Te sam pripreme sastavio za sebe i za neke od svojih prijatelja koji su me zamolili da im pomognem u pripremanju za njihove specifične nakane. Čitatelji mogu predložene pripreme koristiti u potpunosti, mogu po svojoj volji dodati ili oduzeti ono što im se čini za njih korisno ili im te pripreme mogu samo dati određene ideje po kojima će sastaviti svoje pripreme.

Osobno uvijek volim nešto dodati ili oduzeti, ovisno o trenutnim nadahnućima koja u molitvi primam. Zato ove predložene pripreme nemaju savršen okvir i strukturu, i mislim da ih ni ne trebaju imati. Važno je da u svakoj pripremi barem mali dio predloženog teksta uđe u srce čitatelja i da u njemu ostane. Važno je da s pripremom krenemo potpuno opušteno, s iščekivanjem srca jer nikad unaprijed ne znamo koji ćemo dio, po milosti Duha, upisati u srce. Bog nas savršeno poznaje i on zna što nam u određenom trenutku najviše treba. Zato kad osjetimo da nam neke riječi odjekuju u srcu na poseban način, zaustavimo se i polako ih ponavljajmo, toliko dugo dok ne osjetimo da trebamo nastaviti s pripremom.

Ako nam je zaista stalo do osobe za koju prikazujemo misnu nakanu, ne trebamo se bojati – Duh Sveti će nam itekako pomagati i moći ćemo prepoznati njegove poticaje, njegovo vodstvo, ne samo za vrijeme pripreme već i za vrijeme Svete Mise.

Donosim dvije verzije: dužu i kraću. Duža je namijenjena za pripremu kod kuće. Što ćemo se dulje zadržati u pripremi, više ćemo vremena provoditi u Božjoj prisutnosti, duže ćemo biti izloženi djelovanju milosti. Dulja priprema je poput infuzije koja se daje iscrpljenim bolesnicima kad dođu u bolnicu. U duhovnom smislu, dulja nas priprema „priključuje“ na Božju infuziju milosti koja mekša naše srce i priprema ga za primanje otkupljenja koje će se dogoditi u Euharistiji.

Kraća verzija je namijenjena pripremi neposredno prije Svete Mise. Ona je duhovni most između dulje pripreme koju smo radili kod kuće i same Svete Mise u kojoj ćemo sudjelovati.