Dobra koja primamo po Svetoj Misi

Ispuni, Gospodine, obećanje svoga Sina: nek nas Duh Sveti uvede u otajstvo ove žrtve i otvori nam svu istinu. Po Kristu.

Darovna molitva

Koja dobra možemo primati po Svetoj Misi? Jedno od najvećih dobara koja imamo u Svetoj Misi je svakako povlastica da, i kao pojedinci i kao okupljena župska zajednica, možemo provoditi intenzivno vrijeme s Bogom i u Bogu: da mu možemo zahvaljivati za dobra koja nam daje, da ga možemo slaviti i veličati, da ga možemo moliti za svoje potrebe i za potrebe drugih; da možemo slušati njegovu riječ pouke, ohrabrenja, usmjerenja, utjehe, opomene... A iznad svega – da možemo u njegovoj muci sudjelovati aktivno i plodonosno prikazujući je Ocu na nakanu za vlastito otkupljenje i za otkupljenje drugih.

U nastavku donosim popis onih nakana s kojima se osobno najčešće susrećem prikazujući Misu za sebe i za druge.

(LG 3; EE 11; EE 12; KKC 1382; Iz 53,1;4-6)

Oslobođenje iz Čistilišta

Gotovo se svaka Sveta Misa koja se ne služi po posebnom obrascu prikazuje za nečije oslobođenje iz Čistilišta. U Čistilište odlaze duše kojima je dosuđeno nebo, ali koje prije nego što u njega uđu trebaju dati zadovoljštinu za neotkupljene grijehe, tj. za grijehe za koje se nisu dovoljno pokajale i primile potpuno oproštenje. Kroz zadovoljštinu te duše usavršuju svoju ljubav prema Bogu i čovjeku. Nitko ne može ući u nebo tko nije savršen u ljubavi.

Svatko od nas tijekom života griješi: mislima, riječima, činjenjem loših djela i propuštanjem činjenja dobrih djela. Za neke smo se grijehe savršeno pokajali i s njima na sudu nemamo nikakvih problema. Za neke grijehe znamo da smo ih počinili, priznali smo ih i zatražili oproštenje, ali se u srcu nismo pokajali kako smo trebali. Neke grijehe čak pokušavamo sami opravdati. Nekim smo grijesima ranili druge, ali nismo imali ni dovoljno volje ni dovoljno vjere da tu štetu nadoknadimo. Mnogo griješimo i zbog neznanja jer si ne damo dovoljno truda da upoznamo Boga i njegovu svetu riječ. Jer se ne trudimo upoznati njegove zapovijedi u njihovoj stvarnoj biti – ljubavi prema Bogu, sebi i bližnjima, pa čak i neprijateljima. Tek kad spoznamo stvarnu bit nekog grijeha, možemo se savršeno pokajati. Jednako tako, Bog nam oprašta na način na koji mi opraštamo onima koji su sagriješili protiv nas (Mt 18,23-35). Mnoge duše odlaze u Čistilište upravo zato što nisu dovoljno opraštale, iako su same itekako htjele oproštenje.

Korijen grijeha najčešće je u tome što nemamo, odnosno što ne pokazujemo dovoljno volje da za života uspostavimo osobni intimni odnos s Bogom. Samo ga kroz takav odnos možemo srcem spoznati i plodonosno ga ljubiti. Samo iz te ljubavi možemo plodonosno ljubiti sebe i druge.

Bog je u svojoj ljubavi prema nama toliko milosrdan da nam je obećao da nitko tko ga u trenutku smrti zazove neće biti osuđen na pakao (Rim 10,13; Dj 2,21). Ipak, mnogi će morati mnogo vremena provesti u čistilišnim mukama. Duše u Čistilištu ne mogu moliti za sebe, no Bog je toliko milosrdan da je nama dao mogućnost da molimo za njih, a to najučinkovitije možemo činiti prikazivanjem misne žrtve.

(KKC 1030-1032; KKC 1472).

Za spasenje umirućih

Vjerujem da su umirući u silnoj potrebi Božjeg milosrđa, pogotovo oni koji iz bilo kojeg razloga umiru prije duboke starosti. Strah od smrti, bol i razočaranje zbog spoznaje da moraju prerano otići, strah za obitelj, osjećaj odbačenosti i bespomoćnosti, bolovi i neugodnosti povezani s bolešću – samo su neki izazovi s kojima se bori čovjek koji umire. Mnogi od njih nisu u stanju milosti, ne žive u osobnom intimnom odnosu s Gospodinom. Božja riječ kaže da tko god prizove ime Gospodnje, bit će spašen, neće završiti u paklu (Rim 10,13). Mnogi umirući, pogotovo oni koji su u mladosti iskusili određene milosti – poput iskustva prve svete pričesti, ili iskustva odlaska na Misu s roditeljima, ili iskustva ministriranja na Misi – otvoreni su za prihvaćanje milosti, no potrebna im je molitvena pomoć.

Obitelj umirućega često ne poziva svećenika i ne govori o Bogu i nebu, jer se boji da bi ga time mogla uznemiriti. Mnogim je umirućima neugodno pozvati svećenika ili nekoga drugoga da se za njih pomoli i da s njima razgovara o Bogu. Neki su, zbog situacije u kojoj se nalaze, na Boga ogorčeni i ne žele s njime imati posla. Ima i onih koji nemaju dovoljno vjere u vječni život, a i onih koji misle da su živjeli pravedno i da im oproštenje nije potrebno.

Događa se također da obitelj bolesnika zbog ljudskih obzira ne želi pozvati svećenika. Važnije im je što će susjedi i drugi ljudi misliti o njima (jer su pozvali svećenika) nego bolesnikova potreba za Božjom milošću. Također, velik broj vjernika ne razumije bit bolesničkog pomazanja i ne shvaća da je to sakrament preko kojeg bolesnik prvenstveno prima toliko željeni i potrebni Božji mir u srce (kroz sakrament Ispovijedi), prima vječno spasenje. Ne shvaćaju da je to sakrament po kojem Gospodin može pridići bolesnika i ozdraviti ga i od najtežih bolesti.

Bog je u svojem milosrđu silno zainteresiran za obraćenje i spasenje svakog čovjeka, no zbog svoje pravednosti i nepristranosti ne može svoju milost nikome nametnuti. Molitva za umiruće jedno je od najvećih djela milosrđa na koje smo svi pozvani. Ni jedna pomoć koju primimo za života ne može se usporediti s pomoći koju ćemo trebati pred vlastitu smrt.

Starac Šimun je prorokovao Mariji, Isusovoj i našoj majci, da će joj mač probosti dušu kako bi se razotkrile namisli srdaca (Lk 2,35). Time joj je nagovijestio milost po kojoj će mnoge duše u trenutku umiranja, njezinim zagovorom spoznati svoj život onakvim kakav je on zaista bio, kako bi se mogle iskreno pokajati i primiti oproštenje i spasenje. Spoznati svoju grešnost, pokajati se i zatražiti oproštenje – barem neposredno prije smrti – jedna je od najvećih milosti koja se može dogoditi svakome. Nitko od nas nije u potpunosti svjestan koliko smo dobroga propustili učiniti u osobnom odnosu s Bogom i bližnjima, najčešće zbog ponosa, sebičnosti i egocentričnosti, koje tako često ne primjećujemo. Zato u svakoj Zdravomariji molimo Isusovu i našu majku da neprestano moli za nas grešnike, a posebno u trenutku naše smrti kako bismo spoznali svoje grijehe i, u isto vrijeme, Božje milosrđe. Trebamo si posvijestiti da je Blažena Djevica Marija prisutna i da nas zagovara kad prikazujemo Mise za spasenje umirućih jer smo je upravo to mnogo puta molili: da na času naše smrti moli za umiruće grešnike za koje molimo. Posvijestimo si da joj je zaista stalo do vječnog života svakog umirućeg i da je umirućem u trenucima smrti, više nego ikad, majka.

Svaki umirući može i u posljednjim satima svojeg života dobiti priliku učiniti Bogu draga djela i tako sa sobom u vječnost ponijeti nepropadljivo blago (Mt 6,19-21). Ako mu Gospodin po našim molitvama, po prikazivanju Misa ili po našem svjedočenju dadne milost da srcem poželi: zahvaliti Bogu i bližnjima na svakom dobru koje je primio, oprostitisvima koji su ga na bilo koji način povrijedili te blagosloviti i moliti za one koji su u potrebi spasenja – sakupit će veliko blago. Duboka zahvalnost prema Bogu i bližnjima koji su nam činili dobro, iskreno oproštenje onima koji su nas povrijedili i žarka molitva za potrebne plodovi su iskrena izmirenja s Bogom. Zato nemojmo od Boga tražiti samo izmirenje već ga zamolimo da umirućemu podari milost zahvaljivanja, praštanja i blagoslivljanja.

Za umiruće nije zainteresiran samo Bog već je za njih itekako zainteresiran i Đavao. On, preko svojih slugu, nastoji umirućeg odgovoriti od toga da od Boga traži milosti, nastoji Ga što više optuživati i u umirućem jačati osjećaje odbačenosti. Jednako tako, Đavao pokušava u umirućeg 'upumpati' što više ponosa i uvjeriti ga da se ni pred kime ne treba ponižavati i da svoje grijehe ne treba nikome otkrivati, pogotovo ne „nekom grešnom svećenikuˮ. Đavao će učiniti sve da pridobije misli i osjećaje umirućega i tako ga odvrati od spasenja. Kad prikazujem Mise za umirućeg, nastojim Bogu prikazivati i vlastite žrtve jer znam da su žrtve prikazane iz čiste ljubavi prema umirućemu najmoćnije oružje koje Đavla udaljuje od njega.

Znam da je prikazivanje Mise za umiruće Bogu silno drago djelo, znam da time surađujem s njegovom milošću na poseban način, no ipak me na taj čin najviše motivira duboka nutarnja potreba umirućeg. U dubini duše znam da ću se u raju silno radovati kad sretnem nekog od onih kojima sam barem malo pripomogao da tamo dođu. Zbog svega toga osmislio sam meditacije Želim da živiš (knjigu i mobilnu aplikaciju) koje su namijenjene teškim bolesnicima i umirućima s ciljem da ih približe Bogu i spasenju.

Otkupljenje od bolesti

Izaija piše da je vidio Isusa koji je svojom žrtvom učinio za bolesnike različite stvari:

• ponio je naše bolesti (to možemo shvatiti i ovako: dao nam je smisao)
• platio je kaznu za naše grijehe uključujući i one zbog kojih je bolest možda nastala ili uznapredovala (mržnja, ogorčenost, neopraštanje, samosažaljenje, samookrivljavanje, neumjerenost u jelu ili piću, pušenje, droge, okultizam...)
• svojim nas je ranama iscijelio (Iz 53,4-5).

Ishod Isusova otkupljenja može biti različit i uvijek je blagoslov za bolesnika. On može biti:

• ozdravljenje
• spoznaja smisla trpljenja
• prihvaćanje spasenja po oproštenju grijeha, prihvaćanje odlaska u nebo.

Misal sadrži obrazac Mise za bolesnike, koji nudi dvije mogućnosti zborne molitve. U jednoj molimo da Bog ozdravibolesnika i vrati ga prijašnjim dužnostima, a u drugoj da mu podari spoznaju smisla trpljenja. Kad je u pitanju ozdravljenje, jasno nam je o čemu se radi, no često ne razumijemo bit zadobivanja spoznaje smisla trpljenja. Naime, bolesniku možemo progovoriti o vrijednosti trpljenja sjedinjena s Isusovim trpljenjem na križu i on će umom zasigurno razumjeti o čemu se tu radi, no samo razumijevanje neće donijeti prihvaćanje srcem, neće donijeti nutarnji mir. Prihvaćanje, nutarnju radost i mir donosi milosna spoznaja prave vrijednosti prikazanja vlastitih trpljenja za obraćenje grešnika i za svaku drugu pomoć potrebnima. Spoznaja je gotovo uvijek povezana s iskustvom. Bog tu spoznaju nudi i onima koji trpe zbog bolesti drage im osobe jer u nekim situacijama, primjerice otac ili majka trpe više od samog bolesnog djeteta.

Postoje bolesnici za koje Bog zna da im je bolje umrijeti u stanju milosti nego ozdraviti. Naime, oni bi se nakon ozdravljenja vratili starom načinu života i izgubili spasenje (najčešće zato što nemaju dobre temelje vjere), i zato je dobro da ih u tom njihovu životnom vrhuncu vjere Gospodin pozove k sebi.

Budući da nas prikazivanje Mise za otkupljenje od bolesti neminovno dovodi do razmišljanja o smislu i vrijednosti ljudskog života, ono nas može dovesti i do dubljeg osobnog obraćenja i dubljeg intimnog odnosa s Bogom.

Taj nas dublji odnos dovodi i do toga da počnemo razumijevati svoju odgovornost za izgubljeno zdravlje (ako ona postoji) i odgovornost za prilike koje imamo u razdobljima kad smo zdravi. To je nužno za duhovni rast, ali i zato da mognemo zadržati zdravlje ako ga po otkupljenju primimo.

Važno je imati na umu da je liječenje mnogih bolesti nužno povezano s primanjem lijekova koji mogu znatno utjecati na sposobnost bolesnika da kvalitetno moli sam za sebe. Zbog toga je molitva za bolesnike, posebno prikazivanje misne žrtve za njihovo otkupljenje, nešto što bi svakome vjerniku trebalo biti na srcu.

Što se tiče odnosa prema liječnicima i liječenju, i ovdje vrijede isti principi koji su navedeni u poglavlju Oslobođenje od strahova, nemira i tjeskobe.

Otkupljenje od boli, rana srca

Izaija navodi da je Isus na sebe uzeo naše boli. Smatram da se tu prvenstveno misli na duševne boli (poput osjećaja odbačenosti, krivnje, neželjenosti, manje vrijednosti, usamljenosti, ogorčenosti, nepravde...), no i na svaku drugu bol, uključujući fizičku.

Po misnom otkupljenju možemo zadobiti spoznaju smisla boli, možemo postati svjesni vlastite odgovornosti (nužnosti pokajanja i nužnosti opraštanja onima koji su nas povrijedili), možemo od boli biti oslobođeni (iscijeljeni). Duševne boli ponekad uzimaju životnu radost i mogu vrlo negativno utjecati na cjelokupni život, mogu bitno utjecati na cjelokupno zdravlje, ali i na odnose unutar braka i obitelji.

Duševne boli često uzrokuju ili u bitnome doprinose pojavi nemira, strahova, tjeskoba te raznih vrsta psihoza.

Tijekom cijele Svete Mise možemo prebivati u Bogu, prebivati u njegovu miru, slušati i primati njegove svete riječi. Isusov mir, koji svijet ne poznaje i ne može dati, i njegove svete riječi, njegova milost – ulaze u našu ranjenu dušu poput infuzije, poput sokova koji iz trsa ulaze u lozu i donose život. Jedino nas Bog poznaje do kraja i jedino on može iscijeliti i osloboditi našu dušu i dati joj dubok nutarnji mir i radost. Zato je i za ovu nakanu silno važna dobra priprema.

Oslobođenje od grešne ovisnosti

Ako unatoč višestrukom iskrenom kajanju, pokori i ispovijedanju, stalno iznova padamo u isti grijeh, postoji mogućnost da nas je taj grijeh zarobio. U tom nam je slučaju potrebno oslobođenje.

Oslobođenje primamo po otkupljenju. Misnu žrtvu s nakanom otkupljenja i oslobođenja od zarobljenosti pojedinim grijehom možemo prikazivati za sebe, ali i za druge, posebno za svoje bližnje. U današnje vrijeme mnogi olako postaju zarobljeni: pušenjem, alkoholom, neumjerenošću u jelu, drogama, pornografijom, pedofilijom, homoseksualnošću, kockom, klađenjima i drugim igrama na sreću; pretjeranim kupovanjem, ogovaranjem, klevetanjem i osuđivanjem; prostačenjem i psovkom; internetom, televizijom, raznim elektronskim igricama te najrazličitijim drugim ovisnostima, svezanostima i navezanostima.

Ti problemi često razaraju naše duhovno, duševno i tjelesno zdravlje, uništavaju brakove i obitelji, a mogu nas odvesti i u vječnu osudu. Mnogi takvi problemi imaju svoj korijen u teškim životnim situacijama koje smo proživjeli u najranijoj mladosti, posebno u onima u kojima smo se osjećali odbačenima, neželjenima, manje vrijednima i/ili krivima. Zato je vrlo važno učiniti dobru pripremu za Misu, koja će oraspoložiti naše srce za primanje milosti nutarnjeg iscjeljenja, opraštanja i oslobođenja. Ponekad ćemo na takve nakane morati Misu prikazivati više puta (osobito kad je korijen problema u dubokim duševnim ranama), svjesni da nas Bog postupno iscjeljuje, oslobađa i uvodi u mir.

(KKC 1363; Rim 6,16-17; Rim 7,14-25)

Za obraćenje grešnika

Svaki čovjek treba obraćenje: ono prvo, u kojem će se srcem odlučiti za Boga, i ono drugo, trajno, u kojem će milošću Božjom nastojati postati sve boljim i boljim čovjekom.

Kad za to molimo i prikazujemo Isusovu žrtvu Ocu, tada možemo biti apsolutno sigurni da molimo za nešto što je u potpunosti u skladu s Božjom voljom.

Bog ne može nikoga prisiliti na obraćenje, no on onoga za koga prikazujemo našim posredovanjem može snažno privlačiti k sebi, k svojoj ljubavi. To „privlačenjeˮ uvelike ovisi o tome koliko nam je stalo do njihova obraćenja, koliko ljubimo. Ta se ljubav razbuktava i pretvara u „privlačenjeˮ u trenucima kad molimo, kad prikazujemo Svete Mise, te kad, po svojoj slobodnoj volji, prikazujemo određene žrtve.

Bog kroz Isusovu žrtvu otkupljuje one za koje prikazujemo od svega što ih je, u srcu i razumu, otuđilo od njega, a kroz molitvu (koja se događa u pripremi, ali i tijekom cijele Svete Mise) te kroz naše osobne žrtve (post, odricanje od društvenih mreža ili nečega drugoga što nam je drago...) izlijeva svoju milost poput infuzije i privlači ih k sebi. Što je ta „infuzija milostiˮ jača i trajnija, to su šanse da se osoba z koju prikazujemo Isusovu žrtvu odluči za Boga veće.

Misu, za prvo obraćenje, prikazivat ćemo tako dugo dok ne iskusimo da smo uslišani. Plodovi će ponekad doći odmah, ponekad u određenom vremenskom razmaku, a ponekad će se to prvo, temeljno obraćenje dogoditi tek pred smrt osobe za koju prikazujemo. Bog u svojoj providnosti, u svojoj ljubavi zna najbolje vrijeme i najbolji način na koji će se to dogoditi.

Kad vidimo da se je dogodilo to prvo, temeljno obraćenje, nastavimo moliti, prikazivati misnu žrtvu i vlastite žrtve za drugo, trajno obraćenje, već prema tome kako nas Duh vodi.

Ovo je posebno važno za roditelje u poodmakloj životnoj dobi, koji u svojoj starosti imaju dovoljno mudrosti da razumiju što je njihovoj djeci, koja su u međuvremenu i sama postala roditelji, najpotrebnije.

Zadobivanje blagoslova u životnim pozivima

Prikazivanje misne žrtve važno je i za ostvarivanje životnih poziva i posebnih životnih zadaća. Ponekad nam na putu ostvarenja životnog poslanja stoji samo jedna prepreka koje se ne možemo osloboditi sami. Zato je silno važno prikazivati misnu žrtvu za otkupljenje od svega što nas priječi da ostvarimo svoja životna poslanja. Biti dobar svećenik, redovnik, redovnica, supružnik, otac, majka, sin, kći, prijatelj; biti dobar čovjek u svojem zvanju i u svojem zanimanju – nemoguće je bez Božje milosti. Samo nas milost može učinkovito osloboditi, odgajati, hrabriti, podizati, usmjeravati, štititi, jačati, liječiti...

Nadoknada štete

Grijeh je nepravda koja uvijek nanosi štetu, bilo nama, bilo nekome drugome. Primjerice, ako smo nekoga financijski teško oštetili i nakon toga se pokajali i štetu odlučili nadoknaditi, to jednim dijelom možemo učiniti tako da nadoknadimo novčanu vrijednost štete. Ali kako ćemo oštećenoj osobi nadoknaditi razočaranje, bol, žalost i druge duševne boli koje smo joj prouzročili svojim grijehom (krađom, prijevarom, otimačinom, nemarom...)? Dobra je vijest da nema te štete koju možemo počiniti svojim grijesima, a da je Bog ne bi mogao otkupiti, odnosno okrenuti je na dobro onome koga smo oštetili. Po našem iskrenom prikazivanju misne žrtve za otkupljenje od posljedica koje smo nekome nanijeli svojim grijehom, Bog može na sebe uzeti boli koje smo prouzročili sebi i drugima. Bog može dati milost iscjeljenja srca, može dati milost da onaj koga smo povrijedili opet pronađe mir u duši, milost da opet uspostavi odnos povjerenja s nama, milost da oprosti u dubini duše. Bog toj osobi može nadoknaditi štetu i u 'nekoj drugoj valuti', odnosno može joj dati ono što joj je još potrebnije. Što god s vjerom zatražimo za one koje smo grijesima ranili dogodit će se (Mk 11,24; Iv 14,13; Iv 15,7; Iv 16,23).

Ponekad nećemo nakon ispovijedi pronaći mir sve dok svojom pokorom, odnosno molitvama, prikazivanjem misne žrtve i vlastitih žrtava, ne postignemo milost za onoga koga smo svojim grijehom ranili.

Bilo bi dobro da nakon naročito teškog grijeha, poput abortusa, prikazujemo misnu žrtvu i za druge koji se nalaze u istoj kušnji ili će se u njoj nalaziti. Tako ćemo im pomoći da tu kušnju pobijede ili da, ako su joj podlegli, pronađu mir u skrušenoj ispovijedi. Nadoknada štete je izraz stvarnog kajanja, izraz prave ljubavi prema Bogu i bližnjemu i često najbolja vrsta pokore za počinjene grijehe. Nadoknada štete nas uvodi u stvarnost težine grijehâ i tako nas štiti od toga da ih ponavljamo.

Dobro je u nadoknadu štete uključiti i prikazivanje vlastitih žrtvi. Tako, primjerice u slučaju abortusa možemo kroz misijski ili neki drugi fond školovati jedno dijete u Africi. Naravno da naše žrtve trebaju biti učinjene iz čiste ljubavi i u što većoj tajnosti. Posvjedočiti trebamo samo onda kada svojim svjedočenjem možemo nekome pomoći da se odluči učiniti isto ili nešto slično.

Zadobivanje materijalnih blagoslova

Naš se nebeski Otac brine za nas i želi da uvijek i u svemu imamo dovoljno svega, da živimo dostojanstveno. On želi da imamo i viška materijalnih i novčanih dobara kako bismo ih mogli dijeliti s onima koji su u većoj potrebi od nas (2 Kor9,8). Vjernik koji Isusa iz evanđelja poznaje osobno zna koje su granice kršćanskog dostojanstva u raspolaganju materijalnim dobrima, zna biti mudar u trošenju i davanju. On zna da dobra kojima raspolaže nisu njegova, nego mu ih je povjerio Bog. Zna da ih nije dobio, bez obzira koliko se trudio steći ih, kako bi ih gomilao i trošio u vlastitim požudama, već kako bi njima blagoslivljao one koji su u potrebi.

Plod prikazivanja misne žrtve za zadobivanje materijalnog blagoslova je i promjena srca koja nas u upravljanju povjerenim blagoslovima čini dostojanstvenima. Ponekad ne primamo, kako piše apostol Jakov, zato što tražimo kako bismo potrošili u svojim požudama (Jak 4,3). Neke od najteže prepoznatljivih grešnih požuda su: želja za posjedovanjem, želja za vlašću, kontrolom i moći.

Razlog dugotrajnih i nerješivih materijalnih i financijskih problema može biti u nutarnjim odlukama, u zakletvama koje smo izrekli na svoju štetu. Osobno itekako dobro znam da je ovo uistinu moguće. Možda smo u ranom djetinjstvu bili ponižavani zbog neimaštine te smo u jednom trenutku razočaranja duboko u sebi odlučili da ne želimo ništa imati – svojom smo voljom čvrsto odlučili da želimo biti siromašni kako bismo izbjegli daljnja razočaranja. Neki su si time odredili cijeli život i neće moći zakoračiti u materijalni ili financijski blagoslov sve dok ih Isus ne otkupi od njihove duboke nutarnje odluke. Neki su tako, primjerice odlučili da se nikad neće udavati, ženiti ili imati djece. To su davno zaboravili, no njihova je nutarnja odluka itekako aktivna i priječi ih u ostvarivanju blagoslova. Neki su opet odlučili da će učiniti sve kako bi jednog dana bili bogati i zbog toga neće moći prestati zgrtati bogatstvo dokle god ih Božja milost ne oslobodi.

Blagoslov može biti zapriječen i negativnim stavovima i očekivanjima te negativnim riječima osobâ koje su u djetinjstvu imale autoritet nad nama, poput naših roditelja, učitelja, svećenika... Neki su, nažalost, još uvijek pod utjecajem nesmotrenih riječi poput: „Ti nikad nećeš uspjeti ni u čemu! Ti ćeš uvijek biti gladan kruha! Ti si potpuno nesposoban da si išta zaradiš!...”

Ponekad smo samo zarobljeni strahovima, osjećajima krivnje i manje vrijednosti...

Isus nas od svega toga može i hoće otkupiti. Ponavljam, on želi da imamo dovoljno svega i, još više, želi da dajemo, da pomažemo onima koji nemaju a nužno im je potrebno kako bi mogli živjeti dostojanstveno.

Zadobivanje blagoslova u međuljudskim vezama

Čovjek može biti zarobljen i na druge načine, primjerice razrušenim međuljudskim odnosima u braku, u obitelji, na radnom mjestu... Mnoge okolnosti mogu dovesti do toga da dvije ili više osoba međusobno ne razgovaraju, da jedni druge ne shvaćaju i ne prihvaćaju, da se osjećaju odbačeno, da se međusobno osuđuju ili čak mrze, da žive u strahu jedni od drugih... Osobno mislim da se tu otkupljenje najčešće događa kao proces prebivanja u Božjoj otkupljujućoj ljubavi. Prebivanje u Bogu, u milosti njegova mira, zacjeljuje rane i omogućava nam da možemo oprostiti, da možemo jasnije vidjeti zašto se tako ponašamo, da možemo moliti vjerom srca, da možemo prihvatiti bližnjega i ljubiti ga onakva kakav jest, da možemo iskusiti Božju zaštitu. Također, prebivanje u Bogu omogućava nam da prepoznamo veze koje nam štete i iz kojih trebamo izaći. Ponekad smo toliko navezani na neku osobu, ili je neka osoba navezana na nas, da moramo tražiti otkupljenje iz tog grešnog odnosa.

Duhovna snaga

Na početku Svete Mise, u pokajničkom činu, priznajemo svoje grijehe i grešne sklonosti s kojima se borimo teško, a ponekad i bezuspješno. Priznajemo i svoju slabu volju: činimo premalo dobroga, premalo se žrtvujemo, premalo vremena provodimo s Bogom i u Bogu. Priznajemo da je naša ljubav prema bližnjima daleko od ljubavi kakvu bismo htjeli imati i iskazivati. Priznajemo da nam je potrebna Božja mudrost kako bismo mogli donositi dobre odluke. Zato dolazimo na Misu i kako bismo primili milost, kako bismo primili duhovnu snagu da se možemo oduprijeti zlu i da se možemo odlučivati za dobro. Dolazimo na Misu kako bismo ušli u Boga, kako bi njegova Riječ ušla u nas i ostala u nama, kako bismo i nakon Mise još dugo ostali u njemu. Dolazimo kako bi nas Isusova milost otkupila od utjecaja tijela i svijeta.

Oslobođenje i zaštita od demonskih utjecaja

Znamo da postoje osobe koje se bave raznim okultnim praksama kojima nanose štetu drugim ljudima. Te osobe teško da mogu naštetiti onima koji imaju izgrađen osobni, prisni odnos s Bogom i koji su navikli na duhovne borbe (Ef 6,10-20). Sigurno je da okultne prakse mogu štetiti na razne načine, no do najvećih problema dolazi kad se pomoć potraži na krivom mjestu. Tada se gotovo redovito sazna za navodnog krivca nastalih problema te dolazi do onog što Đavao zapravo želi postići: do osuđivanja, ogorčenosti pa čak i mržnje, dolazi do razaranja duše.

Kad prikazujemo Svete Mise za otkupljenje i oslobođenje od demonskih utjecaja, važno je znati da je u tom procesu nužno: da istinski praštamo onima koji su griješili ili griješe protiv nas, da ih blagoslivljamo i za njih molimo te da ne pokušavamo saznati o kome se radi ako zaista nismo spremni ljubiti neprijatelje. Također je važno shvatiti kako postoji mogućnost da smo stradali zato što nismo imali dovoljno dobar osobni intimni odnos s Bogom. Važno je da se za to pokajemo i odlučimo da ćemo taj odnos početi intenzivnije graditi. Ako ga ne izgradimo, tada slobodu koju ćemo primiti po otkupljenju nećemo moći dugo zadržati ili je uopće nećemo moći postići.

Važno je da se za prikazanje Mise kvalitetno pripremimo. Bez toga ne možemo postići ono što tražimo.

Rast u darovima i plodovima Duha Svetoga

Po prikazivanju misnih nakana za sebe i za druge, po intenzivnom prebivanju u Božjoj milosti, Bog nas čini novima, sve sličnijima sebi. Zato se u zadobivanje duhovnih dobara ubraja i rast (usavršavanje) u plodovima Duha: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost, krotkost, darežljivost... (Gal 5,22). Taj stalni rast u plodovima Duha, ta stalna promjena srca, to stalno obraćenje i posvećenje treba nam predstavljati jedan od najsnažnijih motiva djelatnog i plodonosnog sudjelovanja u Svetoj Misi. Kvalitetna promjena srca silno raduje Gospodina, no i sve one s kojima živimo, a najviše bi trebala radovati nas same.