Sveta Misa je sakrament otkupljenja

Kad god se slavi spomen ove žrtve, izvršuje se djelo našeg otkupljenja: zato daj da dostojno slavimo ta otajstva. Po Kristu.

Darovna molitva

Isus nam je na Veliki četvrtak podario sakrament Euharistije kao sredstvo po kojem možemo djelatno i plodonosno sudjelovati u njegovu otkupljenju te iz njega crpsti duhovna i vremenita dobra koja nam po otkupljenju pripadaju.

Po sakramentu Krštenja otkupljeni smo od istočnog grijeha i od svih grijeha koje smo do tada učinili. Grijesi su nam oprošteni i nastavljamo primati oproštenje po sakramentu Ispovijedi. Međutim, još uvijek nam se događa da imamo problema s određenim grešnim sklonostima koje nikako ne možemo nadvladati, s karakternim osobinama koje ne možemo promijeniti, s raznim svezanostima i navezanostima kojih se ne možemo osloboditi. Jednako tako, ponekad smo nadvladani duševnim bolima, teškim i neizlječivim bolestima, strahovima, depresijom...

Prorok Izaija, koji je živio sedam stoljeća prije Isusova ovozemaljskog rođenja, u viziji je vidio kako Isus umire na križu. Gledao je ono što je Isus učinio za nas ljude i s pravom se pitao koliko će ljudi njegova vremena, ali i svi ostali koji će živjeti do svršetka svijeta, povjerovati u ono što mu je objavljeno o Isusovoj otkupiteljskoj žrtvi. Pitao se koliko će vjernika povjerovati u duhovna i vremenita dobra koja nam pripadaju po Isusovoj otkupiteljskoj žrtvi pa tako i po Svetoj Misi.

Malo ljudi razumije bit Isusova otkupljenja svijeta i povezanost sakramenta Euharistije s otkupljenjem. U nastavku ću pokušati, na što jednostavniji način, pojasniti zašto je Euharistija najsvetiji i najvažniji događaj na svijetu.

Božji plan s čovjekom

Teško je razumjeti misnu žrtvu po kojoj sudjelujemo u Kristovu otkupljenju ako ne razumijemo Božji plan s čovjekom (KKC 280).

Bog je čovjeka stvorio na svoju sliku i priliku, okrunio ga slavom i sjajem, dao mu vlast nad zemljom (Post 1,26; Ps8,6-9), dao mu je život u izobilju. Stvorio je čovjeka kako bi s njime dijelio ljubav i poštovanje, kako bi mu omogućio da sudjeluje u njegovu stvaranju, njegovu održavanju i vladanju svijetom, kako bi uživao u radosti življenja.

Adam je u zemaljskom raju uživao u Božjoj prisutnosti i u zadaćama koje mu je Bog povjerio i za koje mu je dao autoritet, silu, znanje i mudrost – živio je život u izobilju. U vječnosti, u raju, još ćemo više uživati u Božjoj prisutnosti i, duboko sam uvjeren, u zadaćama koje će nam davati u svojem kraljevstvu – uživat ćemo izobilje života.

Svaki je čovjek zamišljen i stvoren kao vječno biće i ni jedan čovjek neće nikad prestati postojati. Bog nas je već pri samom začeću obdario nevjerojatnim mogućnostima koje nadilaze našu spoznaju. Obdario nas je njima ne samo za ovozemaljski život nego za čitavu vječnost (KKC 1029). U dubine naše duše stavio je ono što je dao i Adamu. U Svetom pismu piše da smo stvoreni čudesno – na sliku i priliku Božju.

Vrhunac te čudesnosti je ljubav. Ona se najjasnije očituje u spremnosti da svoj život damo za drugoga, da svjesno odlučimo trpjeti pa čak i umrijeti kako bismo nekome spasili život – zemaljski i/ili vječni (Iv 15,13). Neki tu spremnost spoznaju tek kad se nađu u određenim životnim situacijama. Primjerice, majka u visoku stupnju trudnoće koja se zbog neizlječive bolesti mora odlučiti hoće li umrijeti ona ili dijete. Ili čovjek koji je spreman ugroziti svoj život kako bi spasio nekoga tko se iznenada našao u nekoj pogibelji. Ili pak snaha koja se treba brinuti za svekrvu s kojom nije u dobrim odnosima, a koja je zbog bolesti iznenada osuđena na dugotrajno nepokretno ležanje u krevetu.

Što da mislimo o ljudima koji su Božjom milošću otkrili tu čudesnost u sebi i kojima je dovoljno čuti da neka osoba prolazi kroz neku muku kako bi za nju počeli s ljubavlju moliti i prikazivati Isusovu žrtvu?! A ti ljudi pritom niti ne pomišljaju da bi trebali išta primiti zauzvrat i da bi za to itko trebao saznati! Što da mislimo o misionarima, dobročiniteljima, evangelizatorima, svećenicima, redovnicima i redovnicama, roditeljima brojne ili teško bolesne djece i mnogima drugima koji su poslušali Božji poziv, odrekli se samih sebe te žive i umiru za druge? Njihova je radost u tome da čine dobro ne gledajući na cijenu koju za to plaćaju. Nisu li svi oni čudesno stvoreni?! Ne čini li nas ta mogućnost da ljubimo poput Isusa, koja nam je usađena još pri stvaranju, čudesnima?!

Bog nam je dao svojeg Duha kako bismo njegovom pomoći otkrivali ono čime nas je obdario stvarajući nas (1 Kor2,12). Dobar primjer je sveta Majka Terezija iz Kolkate (Calcutta). Prije nego što se je posvetila umirućima na ulicama Kolkate, bila je ugledna redovnica i visoko obrazovana profesorica. Neke su se njezine učenice na određeni način brinule za te jadnike te su sestri Tereziji govorile o tome što se događa na ulicama, no njoj je pomisao da bi im se mogla pridružiti bila potpuno strana. Nije se osjećala ni sposobnom ni pozvanom za takvo što. Tada još nije u srcu znala da je svaki čovjek (pa tako i ona) čudesno stvoren sa sposobnošću i spremnošću da u ljubavi za bližnjega čini i najveće žrtve. U jednom je trenutku milošću Duha spoznala tu istinu i od tada je njezin život zadobio potpuno novi smisao.

Jedan od bitnih razloga zbog kojih smo primili Duha Svetoga jest taj da nam otkrije pravu istinu o dostojanstvu svakog čovjeka stvorena na sliku Božju.

U Edenskom vrtu (zemaljskom raju) bilo je mnogo stabala, a u središtu vrta nalazila su se dva posebna: stablo života i stablo spoznaje dobra i zla. Čovjek je smio jesti sa svakog stabla u vrtu osim sa stabla spoznaje dobra i zla. Bog mu je to zabranio upozorivši ga da će onog dana kad prekrši tu zapovijed, umrijeti (Post 2,15–17). Adam je dakle znao da je neposlušnost prema Bogu zlo, ali u pravom je smislu zlo spoznao tek onda kad ga je iskusio, odnosno kad ga je počinio. Znanje je povezano s razumom, s vanjskim čovjekom, a spoznaja s iskustvom srca, s nutarnjim čovjekom.

Moramo pretpostaviti da je Bog objasnio Adamu što znači umrijeti; u suprotnom njegova kazna ne bi bila pravedna. Adam nije imao iskustvo smrti i zato je morao vjerovati da je smrt zaista onakva kakvom ju je Bog opisao. Adam nije imao ni iskustvo Božje osude i zato je morao vjerovati da će Bog zbog svoje pravednosti i nepristranosti morati ispuniti tako strašnu prijetnju, unatoč tome što ga je poznavao samo kao beskrajno dobrog Oca. Adam je trebao imati strah Božji, trebao je znati da Bog stoji iza svoje riječi. Dokle god je Adam vjerovao Bogu, bio je spašen, živio je izvan grijeha i imao je vječni život.

Mi, ljudi rođeni od Adama i Eve, nemamo iskustvo vječnog života i zato moramo vjerovati Božjoj riječi koja nam kaže da će svaki čovjek živjeti vječno, bilo u raju, bilo u paklu. Jednako tako, moramo mu vjerovati kad kaže da će biti pravedan i nepristran sudac i da će zbog njegove pravednosti i nepristranosti mnogi morati biti osuđeni na pakao, na vječnost u kojoj će umjesto obilja života imati vječnu muku.

Bog je vidio Adamovo srce svaki put kada bi se Adam svojom slobodnom voljom odupirao zabranjenom drvetu, koje ga je mamilo jer je bilo za oko primamljivo i za mudrost poželjno, i poštovao je njegov napor. Adam je svakodnevno bio izložen kušnji jer se je zabranjeno stablo nalazilo u središtu vrta, u središtu njegove pozornosti, upravo kao i stablo života s kojeg je jeo život. Naša savjest funkcionira na isti način: neprestano se nalazimo u situacijama u kojima se moramo odlučivati činiti dobro i u situacijama u kojima se moramo odlučivati izbjegavati činiti zlo (KKC 1776-1802). I mi smo često izloženi nekom primamljivom stablu čiji plod može, polako ili brzo, ubiti našu vjeru i našu želju za vječnim životom u raju.

Ono što je Bog želio Adamu i Evi, želi svakom čovjeku: želi da ozbiljno shvatimo njegove riječi, želi da nam budu važne, da nam budu svete, da im vjerujemo bezrezervno. Bog želi da njegove riječi upišemo u srce jer samo tako možemo živjeti u ljubavi, miru i pravednosti, samo tako možemo imati dostojanstvo djece Božje (KKC 1780-1782). To često nije nimalo lako i upravo zbog toga što nije lako, vrijedni smo njegova poštovanja (Iv 12,26).

Zašto je Bog dopustio Adamu da sagriješi

Zašto nam Bog dopušta da griješimo? Bez slobodne volje, bez mogućnosti da sagriješimo, bez mogućnosti da sami biramo između dobra ili zla, bili bismo poput robota. Ne bismo mogli izraziti (po)štovanje ni Bogu ni bilo kome drugome, bili bismo bez dostojanstva. U nebu, u vječnom Božjem kraljevstvu svi će spašeni biti sveti, no neće svi biti jednaki u dostojanstvu.

Sami nismo mogli izabrati kad, gdje i kakvi ćemo se roditi za ovozemaljski život, no svojim životnim odabirima, svojom slobodnom voljom biramo svoju vječnu poziciju. Sami se neprestano odlučujemo za ljubav, poštovanje, praštanje i činjenje dobra. Sami odlučujemo koliko smo se spremni žrtvovati. Sami odlučujemo želimo li napredovati u dobru, želimo li se mijenjati, želimo li rasti u milosti i mudrosti. Ta sloboda odlučivanja dana nam je kako bi svatko od nas mogao zadobiti svoju vječnu poziciju na savršeno pravedan i nepristran način, kako bi svatko od nas izgradio svoje vječno dostojanstvo. Svako i najmanje učinjeno dobro, poput davanja čaše vode nekome žednome Kristovu učeniku, ima ogroman utjecaj na vječnost (Mt 10,42; Mk 9,41). Zato nastojmo u ovome kratkome životu prikupiti što više nepropadljiva blaga za vječnost (Lk 6,23; Lk 6,35).

Adam i Eva su ljubili Boga, no sebe su ljubili više i zbog toga ga nisu do kraja (po)štovali, zbog toga mu nisu do kraja vjerovali, nisu imali dovoljno straha Božjega (Mt 16,24; Mk 8,34; Lk 9,23; Iv 12,25). Jednog se je dana umiješao Sotona. Adam i Eva su na njega i na zabranjeno drvo usmjerili previše pažnje a on je iskoristio priliku – zaveo ih je da požele ono što im ne pripada te ih naveo na grijeh. Povjerovali su zmiji koja je Boga nazvala lašcem, odlučili su se pobuniti i postati Bogu ravni. Htjeli su živjeti tako da više ne ovise o Bogu i da ne moraju živjeti po njegovim pravilima. Htjeli su još više uživati u životu. Zvuči poznato?! Sagriješili su i pogazili svoje dostojanstvo. Izgubili su pristup drvu života i istjerani su iz raja. Gubitak milosti učinio ih je sklonima grijehu, strahu, nemiru, bolima i bolestima te tjelesnoj smrti a nakon nje, što je najgore, čekala ih je vječnost u paklu. To se ne bi dogodilo da su Boga voljeli više od sebe, da su mu bili zahvalni, da su ga poštovali i da su ga se bojali.

Sotona, stvarni gospodar onih koji pripadaju svijetu umjesto Bogu, i dalje primjenjuje istu taktiku i ta se borba vodi još uvijek (1 Iv 5,19; Ef 6,10-20).

Prognani Adam nije čeznuo ni za zdravljem, ni za blagostanjem, niti za bilo čime što nama u zemaljskom životu pričinja zadovoljstvo, jer je sve to bilo ništa u usporedbi s onime što je imao u raju. Za sve je to bio zahvalan, no on je iznad svega čeznuo za Bogom, za prijateljstvom s njime, za svime onime što je radio u raju. Čeznuo je za nevjerojatno velikim dostojanstvom koje je izgubio.

Od Adama i Eve prošlo je mnogo generacija, a čovjek se još uvijek rađa s osjećajem odbačenosti iz raja, s osjećajem odbačenosti od Boga. Rađamo se, živimo i umiremo u duboko nepravednom svijetu. U dubini duše čeznemo za mirom i dostojanstvom koje je Adam imao u raju i čiji predokus mnogi kušamo kad se nalazimo u Božjoj nazočnosti, kad prebivamo u Bogu. Što dublje ulazimo u Boga, to smo svjesniji te čežnje. Svijet, tijelo i Đavao nude nam svoju verziju sreće, mira i dostojanstva, nude nam svoje obilje života, koje možemo imati samo ako ostavimo Boga. Bog nam, s druge strane, nudi svoju verziju punine života u primjeru ovozemaljskog života svoga sina, ali i mnogih svetaca. On nam ne obećava izvanjsku sreću (Iv 16,33), već duboku nutarnju radost i mir (Gal 5,22). Jedan od razbojnika razapetih s Isusom zagledao se je u umirućeg Isusa i njegovu majku pod križem, a drugi u svjetinu koja Ga je vrijeđala. Jedan je povjerovao Isusu, a drugi svjetini (Lk 23,39-43). O nama ovisi u koga ćemo se zagledati, jer u koga se zagledamo, tome najčešće povjerujemo.

Tako će biti do Isusova ponovnog dolaska.

Dobra, radosna vijest

Adam i Eva su bili sigurni da su nepovratno izgubili raj. I jako su dobro znali što su izgubili. Bog je znao da će čovjek sagriješiti i umrijeti, ali dopustio je da se to dogodi jer je predvidio mogućnost da čovjek iz svoga pada zadobije još veći blagoslov od onoga koji je imao prije pada (KKC 280, 302 i 412).

Bog evanđelje najprije naviješta Adamu – naviješta mu mogućnost spasenja, mogućnost da se, po vjeri u otkupiteljsku žrtvu Njegova jedinorođenoga Sina Isusa Krista, ponovno rodi za život koji je izgubio (KKC 55 i 410). Nakon Adama Bog neprestano objavljuje istu dobru, radosnu vijest: Abrahamu, Mojsiju, Izaiji, drugim prorocima... (1 Pt 1,10-12; Iz53,1-12; Lk 2,25-38; Iv 8,56; KKC 522; IV.EM).

Bog nije Adama potpuno napustio. Iako su Adam i Eva bili istjerani iz raja, oni su i dalje živjeli pred Božjim licem (u njegovoj prisutnosti) i s njime su komunicirali (Post 4,16). Možemo li uopće zamisliti Adama u trenutku kada mu je Bog priopćio da postoji način i mogućnost da mu grijeh bude oprošten te da se može spasiti, da se može ponovno roditi za raj?! (Iv 3,3) Adamu je evanđelje – poziv da se spasi od vječne smrti i ponovno postane dionikom Božjeg vječnog kraljevstva ljubavi, pravednosti i mira – bila itekako dobra i radosna vijest. Bila je to najbolja vijest koju je mogao čuti.

Bog je Adamu priopćio da mu grijeh može biti oprošten i da se može ponovno roditi za raj, no da će njegovu krivicu morati na sebe preuzeti netko drugi. Netko će drugi morati dobrovoljno, svojom voljom umrijeti nevin kako bi Adamu moglo biti oprošteno i kako bi se mogao ponovno roditi (Iz 53,12).

Taj netko drugi je Isus, Sin Božji. Kaznu će preuzeti na sebe tako da će se silno poniziti i postati čovjekom – dopustit će da ga prezru, odbace, nevina ga osude, ponize, užasno muče i na kraju pogube na križu (Iz 53,1-12).

Je li Adam to mogao prihvatiti? Mogao je jer je znao da će Isus to učiniti potpuno slobodno, iz žarke ljubavi prema svakom čovjeku (Iv 3,16). Adam je mogao prihvatiti da Isus umre umjesto njega i zato što mu je Bog objavio da njegov sin neće ostati u grobu, nego će treći dan uskrsnuti od mrtvih. Koliki pojedinci danas ne mogu prihvatiti činjenicu da će biti spašeni ako prihvate tu istinu?!

Adam je sagriješio, a svi koji se od njega rađaju trpe posljedice njegova grijeha. Budući da nismo sami odgovorni za taj istočni, Adamov grijeh, Bog nije htio da sami plaćamo otkupninu. On sâm se je ponudio da plati umjesto svih nas.

U trenutku kad je Adam shvatio Božju ponudu spasenja, zasigurno je pao licem na zemlju u duboku kajanju, zahvalnosti i štovanju!

Što je konkretno Adam trebao učiniti

Adamova žrtva nije zabilježena nigdje u Svetom pismu. Ono što znamo sa sigurnošću jest to da je Adam i dalje, nakon što je istjeran iz zemaljskog raja, razgovarao s Bogom i da ga je On naučio prinositi žrtve. Vrlo je logično zaključiti da mu je Bog objasnio smisao tih žrtvi. Dakle, Bog je obećao učiniti svoj dio, a Adam je, za oproštenje i izmirenje s njime, morao učiniti svoj. Morao je prinijeti žrtvu okajnicu za svoj grijeh – morao je žrtvovati životinju bez mane: morao je priznati svoj grijeh, zatražiti oproštenje, staviti ruke na glavu životinje i tako simbolički predati svoju krivnju, zaklati životinju i proliti njezinu krv. No to nije bilo dovoljno. Adam je morao vjerovati da je ta žrtva, taj obred, samo znak (simbol), duhovna poveznica sa žrtvom u kojoj će za njegov grijeh biti ubijen Krist, Božji jaganjac bez mane. Duboko sam uvjeren da je Adam morao vjerovati da po tom obrednom činu žrtvovanja životinje na duhovan način sudjeluje u žrtvi Sina Božjeg koja će se dogoditi u punini vremena. Morao je vjerovati da stavljajući ruke na životinju, u duhovnoj stvarnosti polaže ruke na raspetog Krista i predaje mu grijehe kako bi ih on otplatio umjesto njega.

Da Adam nije vjerovao u Isusovu žrtvu, ne bi ga spasilo nikakvo žrtvovanje životinja, nikakav obred. Adam je bio spašen jer je povjerovao da žrtvujući životinju, zaista sudjeluje u Isusovoj žrtvi, da u njoj unaprijed participira.

Da je Krist u Getsemanskom vrtu odustao od žrtve, Adamov grijeh ne bi bio oprošten, jer životinjska krv ne može oprati grijehe. Isus nije odustao od žrtve i Adam je spašen (Sir 49,16).

Važno je uočiti poveznicu između starozavjetnih žrtava i Isusove žrtve. Ta je poveznica vjera. Oni koji su prinosili okajnicu za grijehe morali su vjerovati da prinošenjem životinjske žrtve sudjeluju u Mesijinoj (Kristovoj, Pomazanikovoj) žrtvi. Žrtva koju su prinosili, bez obzira koliko ih je stajala u bilo kojem pogledu, nije sama po sebi mogla otkupiti od grijeha. Žrtva je uvijek bila samo obred koji ih je vjerom povezivao sa žrtvom Isusa Krista. Bila je sredstvo po kojem su mogli mnogo puta unaprijed participirati (imati dio) u Isusovoj žrtvi koja se je dogodila samo jednom u povijesti.

Ta je tajna bila sakrivena većini starozavjetnih ljudi jer ili nisu mogli ili nisu htjeli povjerovati u ono što im je Bog naviještao preko proroka. Bog ipak nije prezreo one koji su pred njim prinosili žrtve okajnice s iskrenim kajanjem, a, iz neznanja, nisu mogli vjerovati u Kristovo otkupljenje. Štoviše, poslao je svoga sina da nakon smrti siđe u podzemlje i, onima koji su u Šeolu čekali otkupljenje, propovijeda (navijesti) svoju žrtvu kako bi povjerovali i vjerom se spasili (Apostolsko vjerovanje: „...sišao nad pakao...”).

Što mi trebamo činiti

I mi trebamo Isusovu žrtvu prikazivati Ocu za otkupljenje i spasenje. Euharistija je sredstvo koje je Isus ustanovio kako bi nam omogućio da i mi mnogo puta, na duhovan, sakramentalan način, stvarno sudjelujemo u njegovoj žrtvi koja se je dogodila samo jednom. Dakle, kao što su Adam i starozavjetni ljudi mogli žrtvovanjem životinja participirati u Isusovoj žrtvi mnogo puta unaprijed, prije nego što se je stvarno dogodila, tako mi možemo u toj istoj žrtvi participirati mnogo puta slaveći Euharistiju nakon što se je stvarno dogodila.

Kako si to možemo predočiti? Kad je Isus umirao na križu, Otac je gledao cijelu povijest čovječanstva. Gledao je i tebe i mene i vidio svako prikazivanje Isusove muke. Iako misnu žrtvu tijekom svog života prikazujemo mnogo puta i na različite nakane, on je sva naša prikazivanja vidio već tada – u trenutku Isusove muke i smrti. Zato je sve ono što smo Isusu predavali, i što ćemo mu još predavati da ponese i uzme na sebe, Isus zaista već uzeo i ponio (Iz 53,4-6). Kad na Svetoj Misi prikazujemo njegovu žrtvu Ocu, trebamo biti svjesni da se to prikazivanje događa izvan ograničenosti vremena.

Nebeski Otac od nas očekuje da mu prikazujemo Isusovu žrtvu i tako primamo njegovo otkupljenje, ali i posredujemo ga drugima. Isus želi da prikazivanjem njegove žrtve prihvatimo njegovu ljubav i postignemo što više duhovnih i vremenitih dobara za sebe i za druge, te želi da mu u Euharistiji uzvratimo ljubav s križa. On želi da svoja trpljenja sjedinimo s njegovim trpljenjem i na taj način dopunjamo ono što nedostaje njegovoj žrtvi – a jedino što njegovoj savršenoj žrtvi nedostaje jest to da u njoj sudjelujemo djelatno i plodonosno i da je posredujemo drugima (Kol 1,24).

Vjera, nada i iščekivanje

Zašto danas vidimo tako malo konkretnih misnih plodova, odnosno vremenitih i duhovnih dobara? Za to postoji više razloga, a glavni razlog Crkva vidi u neadekvatnoj pripremi za misno slavlje.

Jedan od najčešćih razloga zbog kojih u pripremu za Svetu Misu ne želimo uložiti dovoljno truda i vremena je nerazumijevanje procesa zadobivanja vjere srca. Mnogi laici, ali i svećenici, iskreno priznaju kako ne vjeruju niti se nadaju da će po sudjelovanju u Misi primiti neko konkretno uslišanje. Vjerojatno im nitko nije prenio svoja iskustva, nitko ih nije 'zarazio' vjerom.

Vjerujem da možemo razlikovati vjeru razuma i vjeru srca. Uzmimo samo jedan primjer. Malo tko od nas u razumu ne vjeruje, odnosno svojevoljno odbacuje biblijsku istinu da je Bog naš otac koji nas je stvorio iz ljubavi i koji se želi brinuti za nas u svemu. Međutim, jednako tako malo tko od nas u tu istinu vjeruje u svom srcu. Ili, bolje rečeno, malo tko ima živo iskustvo te Očeve ljubavi. Rijetki su oni vjernici koji u svojim potrebama prilaze Bogu kao ljubljenom ocu s istinskim povjerenjem i pouzdanjem da će biti uslišani, rijetki su oni koji doista uživaju prebivati u Očevoj prisutnosti.

Pripremajući se za pisanje ove knjige, pročitao sam prilično velik broj tekstova (knjiga i članaka) o misnoj žrtvi. Pritom sam primijetio da se gotovo svi autori pozivaju na 53. poglavlje Knjige proroka Izaije, koje govori o Isusovoj otkupiteljskoj žrtvi, o Izaijinu čovjeku boli. No iako Izaija, nabrajajući što je sve Isus učinio za nas (redci 4-6), započinje i završava s bolestima, te spominje boli, grijehe i opačine, autori se uglavnom bave samo grijesima. Jednako tako, spominju i Pashu, no ne kažu da je plod Pashe bilo i ozdravljenje svih bolesnih Židova. Te se je noći, prema biblijskom izvještaju, dogodilo najmasovnije ozdravljenje ljudi u povijesti čovječanstva (Ps 105,37).

Mnogi svećenici nisu nikad ni pokušali Svetu Misu prikazati za teškog bolesnika po obrascu Mise za bolesnike, ili Misu za umirućeg po obrascu Mise za umirućeg, samo zato što se ne nadaju da će Bog stvarno učiniti nešto konkretno. Kad bi se nadali, itekako bi to činili. Oni će se izgovarati time da svaka Sveta Misa ima svrhu otkupljenja, da Bog može učiniti sve i po svakoj drugoj Misi. Tu su donekle u pravu. Bog nam se po svakoj Misi daje u potpunosti. Ako vjerujemo u srcu, Bog će jednako učiniti i po Svetoj Misi koja se ne prikazuje po posebnom obrascu. Poseban nam je obrazac dân samo zato da bismo lakše povjerovali, da bismo se lakše otvorili, da bismo lakše oraspoložili srce za predanje, da bismo lakše primili milost otkupljenja. Zbog toga Mise koje se služe po posebnom obrascu imaju itekakva smisla.

Ako barem u razumu prihvaćamo da slaveći misna otajstva, stvarno sudjelujemo u Isusovu otkupljenju, to je već dovoljan razlog da misnu nakanu prikažemo s iščekivanjem. Svete riječi, čini, znakovi i simboli za vrijeme liturgijskog obreda uvode nas u najrazličitije osobne i zajedničke odnose s Bogom. Vjera srca dolazi kao Božji dar, iz odnosa s njime, kao odgovor na naše iščekivanje milosnog trenutka uslišanja. Ponekad vjeru srca ne primimo tijekom prve Mise, već kao rezultat procesa predanja, koji traje tijekom više Misa. Taj proces otvaranja Božjem djelovanju kroz predanje u njegovu volju možemo nazvati iščekivanjem jer se razlikuje od samog čekanja. Iščekivanje je aktivno sudjelovanje u kojem smo, u miru srca, usmjereni na Otkupitelja prepuštajući njemu da odabere kad će se otkupljenje dogoditi i koji će biti njegov ishod. Iščekivanje očekuje da će se Bog svakako 'uključiti' i da će nama pomoći da se 'uključimo'.

Sjetimo se primjera starozavjetnih proroka koji su znali prinijeti žrtvu i nekoliko puta uzastopce u iščekivanju da im Bog progovori. Ili sjetimo se Ilije koji je molio da padne kiša. On je iščekivao kišu dok na nebu još nije bilo doslovno ni traga oblacima. Znao je da će oblaci doći kao rezultat njegove molitve, iako nije znao koliko će dugo morati ostati u molitvi, u Bogu. To međutim nije ni bilo presudno važno jer je Ilija znao da se za vrijeme čitave molitve nalazi pred Božjim licem i da je čitavo vrijeme molitve za njega blagoslov, a ne samo trenutak uslišanja. I mi bismo, poput Ilije, trebali moliti za svoje potrebe, bez obzira što ćemo nakon molitve više puta zaredom 'ugledati nebo bez oblaka'. Dovoljno je da, poput Ilije, budemo poslušni Božjoj zapovijedi da sudjelujemo na Svetoj Misi, da iščekujemo te da, iščekujući, uživamo njegovu prisutnost i primamo sve ono što se po milosti događa u našem nutarnjem čovjeku dok čekamo konačno uslišanje. Moramo biti svjesni da otkupljenje ponekad neće doći dokle god nas milost ne oslobodi i iscijeli od uzroka naših problema i ne pripremi nas da zadobivene plodove otkupljenja možemo zadržati. Zato nemojmo žuriti, nemojmo se tjeskobno naprezati da što prije primimo, nego prepustimo se milosti da nas najprije pripravlja kako bismo mogli zadržati, sačuvati ono što ćemo primiti.

Dakle, vjera srca će se dogoditi u susretu s Bogom. Ne moramo je imati prije početka Svete Mise.

Bog je htio liturgiju

Bog je iz određenih razloga htio da se svaka žrtva sastoji od sasvim određenih činova, riječi, znakova i simbola. Htio je liturgiju još od prve Adamove žrtve. On je Adamu mogao reći kako je dovoljno da povjeruje u Isusovu žrtvu, da se pokaje i da primi spasenje. No Bog nije htio da Adam samo povjeruje nego je htio da aktivno sudjeluje u žrtvi. Htio je da cijeli taj proces, cijeli obred – biranje životinje, priprema žrtvenika i žrtve te svega što je za nju bilo potrebno – Adama pripremi za pokajanje i ispovijedanje krivnje, da ga oduzimanje života nedužnoj životinji bez mane i prolijevanje njezine krvi što intimnije poveže sa žrtvom njegova sina Isusa. Bog je htio da onaj tko žrtvuje bude snažno svjestan činjenice da njegovu kaznu za grijehe preuzima Jaganjac bez mane, bez grijeha; da Jaganjac Isus plaća mučeničkom krvlju, da plaća vlastitim životom. Liturgija nam svojim obrednim tijekom omogućuje da se što intimnije povežemo s raspetim Kristom te tako u njegovoj žrtvi sudjelujemo aktivno, djelatno i plodonosno.

Rađamo se s istočnim grijehom i palom naravi. U trenutku krštenja (koje je Bog također htio kao obredni, liturgijski čin) i prihvaćanja vjere, Bog nam oprašta grijehe, udahnjuje nam svoj Duh i prihvaća nas kao svoju posinjenu djecu. U tom smo trenutku spašeni, no nastavljamo živjeti u tijelu sklonom grijehu i u svijetu kojim želi gospodariti Đavao. On nas na sve moguće načine pokušava udaljiti od Boga, staviti pod svoju vlast i odvesti s puta spasenja.

U trenutku krštenja naša pala narav nije potpuno preobražena u novu, uskrslu narav. I dalje u određenoj mjeri ostajemo sebični i egocentrični, osjećamo se manje ili više odbačenima od Boga, ne poznajemo ga dovoljno i nemamo sinovsko pouzdanje u njega, nismo navikli prebivati u njegovoj prisutnosti. Budući da je naša narav i dalje sklona grijehu i najrazličitijim svjetovnim ponudama, dužni smo cijeli život težiti vlastitom obraćenju, stalnoj promjeni naravi, težiti rastu u svetosti. To se kontinuirano obraćenje plodonosno događa po prebivanju u Bogu, a posebno po otkupljenju kroz misnu žrtvu.

Božji život možemo imati samo u onim dijelovima osobnosti (naravi) koji su otkupljeni. Tako možemo primijetiti da s određenim grijesima nemamo nikakvih problema, i s Božjim se zapovijedima koje o njima govore slažemo s veseljem, dok se određenih grešnih navika ne možemo osloboditi sami (Rim 7,14-25). Jednako tako, možemo primijetiti da u pojedine Isusove riječi vjerujemo svim srcem, u neke samo razumom, dok u neke uopće ne vjerujemo. Tamo gdje nismo otkupljeni ne možemo imati Božju vrstu života, u tom dijelu naše naravi Isus nije Gospodin.

Bog je htio Crkvu, htio je liturgiju, htio je sakramente, htio je Svetu Misu onakvu kakva jest. Htio je da jedemo njegovo tijelo i pijemo njegovu krv, htio je da sudjelujemo u njegovoj žrtvi djelatno i plodonosno.

Bog je htio da imamo život koji se u nama događa po Euharistiji (Iv 6,50-59).

U Pashalnoj žrtvi janjetovom su krvlju označena vrata obiteljskog doma i duh zatornik nije mogao ući u kuću i ubiti prvorođence među ljudima, ni prvine među životinjama (Izl 12,29). Nakon blagovanja Pashe Židovi su od robova postali bogati ljudi (Izl 12,35-36). Svi bolesnici koji su blagovali žrtvovanog jaganjca ozdravili su (Ps 105,37). Ozdravili su kako bi mogli hodati prema obećanoj zemlji.

Blagovanjem Jaganjčeva tijela vjerom srca i mi ozdravljamo na duhu, duši i tijelu kako bismo uspješno nastavljali 'pješačiti' prema 'obećanoj zemlji', odnosno prema nebu. Pijenjem njegove krvi uvijek iznova obnavljamo krsni savez po kojem nas je Bog posinio, po kojem pripadamo njemu i po kojem se on brine za nas.

Tko jede Isusovo tijelo i pije njegovu krv vjerom srca, ima život u sebi. Kakav je to život o kojem Isus govori? To je život u kojem uživamo osobni intimni odnos s Bogom. U Bogu se nalazi izvor s kojeg pijemo i zato Isus vičući poziva da tko god je žedan, dođe k njemu i da pije tko vjeruje u njega jer je u njegovoj krvi život, jer je u njegovoj krvi milost, jer je u njegovoj krvi silno prisutan Duh Sveti (Ps 36,9; Iv 7,37-39). Isus je htio da sakrament Euharistije u sebi sadrži vidljivi znak pijenja njegove posvećene krvi kako bi nam taj znak u pamet i srce prizivao izvor vječnog života. Na taj nam je način htio oraspoložiti srce (naš osobni hram Duha Svetoga) za punjenje Duhom (Ef 5,19). Isus je htio da pijemo njegovu krv jer je znao da njegova ljubav može utažiti žeđ naših duša (KKC 1390).

Mi kršćani, novi narod Božji, ne žrtvujemo životinje, nego u Isusovoj žrtvi uvijek iznova sudjelujemo po čudu Euharistije. Kada slavimo Euharistiju, spomen smrti i uskrsnuća našeg Gospodina, taj se središnji događaj spasenja stvarno uprisutnjuje i „vrši se djelo našeg otkupljenja” (EE 11; LG 3; KKC 611).

Isus Krist je u Svetoj Misi žrtva, svećenik i oltar. On se žrtvuje, on našu nakanu prikazuje Ocu zajedno s nama i on je oltar jer se nalazimo u njemu kad žrtvujemo, kad blagovanjem njega postajemo jedno s njime (KKC 1391). Zato je blagovanje žrtve, odnosno blagovanje Jaganjčeva tijela i pijenje njegove krvi vrhunac misne žrtve (KKC 1340 i 1128).

Po krštenju smo postali svećenici, proroci i kraljevi kako bismo Isusovu žrtvu Ocu mogli u Svetoj Misi prinositi na svoje nakane, te kako bismo u njegovu žrtvu mogli ugrađivati i svoje dragovoljne žrtve (trpljenja) prinoseći ih za otkupljenje i spasenje grešnika (Kol 1,24; KKC 783-784, 871, 1141, 1268, 1273, 1322).

Na svakoj se Misi može prikazati više nakana, uz glavnu misnu nakanu koju prikazuje okupljena zajednica na čelu sa svećenikom koji predvodi Misu. Broj nakana koje ćemo prikazati na pojedinoj Misi ovisi o tome koliko i kako vjerujemo u Euharistiju te koliko ljubavi imamo prema onima kojima je potrebna milost s križa.

Usuđujem se konstatirati da je Misa liturgijski koncipirana tako da po Euharistiji sudjelujemo u Isusovoj otkupiteljskoj žrtvi na što djelatniji i plodonosniji način. Zbog toga mislim da bi oni koji su zaduženi za pripremu i sam tijek Mise trebali najviše pažnje obratiti na to da okupljenoj zajednici omoguće u njoj sudjelovati što djelatnije i plodonosnije.

Za bolje shvaćanje čitatelju preporučam da pročita i prouči barem onaj dio Katekizma Katoličke Crkve koji govori o sakramentu Euharistije (Drugi odsjek, članak 3) te svakako Encikliku o Euharistiji (EE) svetog pape Ivana Pavla II.