Uvod

Gospodine, nek nam ova žrtva uvijek donosi blagoslov. Što nam vanjski znakovi kažu, nek ostvari snaga tvoga Duha. Po Kristu.

Misna darovna molitva

Sve je misno slavlje usmjereno prema pričesti: prema blagovanju žrtvovanog Jaganjca, prema sjedinjenju s njime u vlastitu srcu, prema zajedničkoj molitvi s njime upravljenoj Ocu, prema iskustvu prebivanja u Bogu (KKC 1382). Dijelovi Svete Mise stube su po kojima se penjemo prema Bogu i po kojima u isto vrijeme silazimo u svoje srce.

U svakom dijelu Mise surađujemo s Duhom Svetim i vođeni smo njime.

Misa nas dovodi u prisutnost Presvetog Trojstva, uvodi nas u Isusovu otkupiteljsku žrtvu u kojoj sudjelujemo prikazivanjem misne žrtve i blagovanjem žrtvovanog Jaganjca. Njegovim blagovanjem, pričešću, Isus ulazi u nas kako bismo i mi mogli ući u njega. Što dublje uđemo u Isusa, prisnije ćemo iskusiti njegovu blizinu i naša će korist i radost biti to veće.

Na Svetoj Misi primit ćemo onoliko milosti za koliko smo se, uz pomoć Duha, otvorili, oraspoložili srce (KKC 1128). Crkva nas s pravom upozorava da bez pripreme ne možemo niti oraspoložiti srce niti sudjelovati djelatno i plodonosno kako to možemo s pripremom (KKC 1098).

Koliko ćemo za vrijeme Svete Mise biti blizu Boga ovisi prvenstveno o želji, o volji našeg duha, našeg srca. Što dođemo bliže, to ćemo biti blagoslovljeniji, ispunjeniji i zadovoljniji. Ako želimo doći što bliže, onda će naše dolaženje započeti pripremom kod kuće.

Bog je htio Crkvu i htio je liturgiju, htio je da se okupljamo i da ga zajedno slavimo. Htio je da ovisimo jedni o drugima, htio je da se međusobno ljubimo.

Sveta Misa svakom čovjeku pruža mogućnost da živi dostojanstvo Božjega sina ili Božje kćeri. Prikazivanje Isusove žrtve za naše potrebe čini nas duševno i duhovno sve zdravijim i sve cjelovitijim ljudima. Prikazivanje misne žrtve za potrebe drugih čini naš život vrijednim življenja.

Zašto ova knjiga

Ovu sam knjigu odlučio napisati prvenstveno zato što o Svetoj Misi volim govoriti i pisati, zato što sam duboko uvjeren da je Euharistija 'najsvetiji događaj na svijetu' te na koncu zato što mislim da o njoj premalo govorimo i još manje svjedočimo.

Ova je knjiga namijenjena osobito onima kojima Sveta Misa, iz bilo kojeg razloga, još nije postala duboka nutarnja potreba, istinsko duhovno iskustvo, istinski izvor i središte duhovnosti. U knjizi sam se potrudio iznijeti svoja iskustva koja sam godinama stjecao proučavanjem i razmatranjem knjigâ i dokumenata koji se bave liturgijom i iskustva koja sam stekao tijekom mnogih godina sudjelovanja u Svetoj Misi.

Ako se potrudimo, naći ćemo crkvene dokumente koji navode što moramo činiti kako bismo u Svetoj Misi sudjelovali djelatno i plodonosno, no ti isti dokumenti gotovo uopće ne spominju kako to trebamo činiti.

Tako, primjerice, navode da se za Misu moramo pripremiti ako u njoj želimo sudjelovati djelatno i plodotvorno, ali ne navode na koji način; navode da je nužno pamet uskladiti s glasom i surađivati s višnjom milošću, no ne i kako to činiti; navode da o našoj osobnoj raspoloživosti ovisi koliko i što ćemo na Misi primiti, no nije lako pronaći da negdje piše kako da tu raspoloživost postignemo...

Dakle, prilično je teško pronaći literaturu koja daje zadovoljavajuće odgovore na pitanje „kako” da nešto učinimo.

Svjestan sam da je Sveta Misa nepresušni zdenac za razmatranje i da je preda mnom još mnogo toga što treba otkriti i iskusiti. Dio onoga što sam do sada shvatio i iskusio nudim vama, dragi čitatelji, na promišljanje.

Dopuštam mogućnost da se neki suvremeni liturgičari neće složiti sa svim mojim promišljanjima jer i među njima ima onih koji o nekim, vrlo važnim dijelovima Svete Mise razmišljaju bitno drukčije od ostalih svojih kolega. Tu prvenstveno mislim na način na koji vjernicima predlažu da sudjeluju u pojedinim dijelovima Mise, posebno u trenucima neposredno nakon primanja pričesti.

U knjizi se usredotočujem na otkupiteljsku žrtvu, u kojoj na Misi sudjelujemo, jer smatram da se o toj tako važnoj temi nedovoljno govori.

Isus Krist je u svojoj muci sudjelovao potpuno: svim srcem, svom dušom, svom svojom tjelesnom, mentalnom i duhovnom snagom – svom svojom ljubavlju. Otkupio nas je svojom mukom, smrću i uskrsnućem jer nas ljubi, jer mu je stalo do nas.

U Svetoj Misi proslavljamo njegovo otkupljenje: njegovo otajstvo muke, smrti i uskrsnuća. A otkupljenje na najbolji način proslavljamo kad u njemu sudjelujemo djelatno i plodonosno prikazujući ga Ocu na određene nakane. Naše sudjelovanje uvelike ovisi o tome koliko poznajemo i ljubimo Boga i o tome koliko nam je stalo do vlastitog otkupljenja i do otkupljenja naših bližnjih. Ako nam je zaista stalo, ako zaista želimo crpsti vremenite i duhovne plodove otkupljenja, tada nam neće biti problem ispuniti pretpostavke koje nam Crkva sugerira. A svi se mi kad-tad nađemo u životnim situacijama u kojima nam je zaista stalo i u kojima smo spremni na posebne žrtve.

Nažalost, moram priznati da sam u određenom dijelu svog života mnoge Mise samo „obavio”. Tada nisam ni razmišljao o tome da Isusovu muku prikažem za sebe ili za nekoga drugoga, iskreno, s ljubavlju i pouzdanjem. A kad bih se našao u problemima, više sam se pouzdavao da će mi Bog pomoći po nekim drugim pobožnostima i molitvama.

Budući da knjigu prvenstveno namjenjujem običnim malim ljudima, odrekao sam se prevelikog objašnjavanja starozavjetnih žrtava i shodno tome obrisao nekoliko desetina stranica teksta. Starozavjetne žrtve ispunjene su u Isusovoj žrtvi i u svakoj se od njih može naći određena poveznica s misnom žrtvom. Nisam se previše raspisao ni o pashalnoj žrtvi zato što o njezinoj povezanosti s misnom žrtvom ima dovoljno kvalitetne i lako dostupne literature.

Uvjeren sam da će knjiga najviše koristiti onima koji se nalaze u određenim potrebama – koje možemo staviti pod ovaj zajednički nazivnik: „U ovoj mi situaciji može pomoći samo Bog” – i onima koji su spremni stati uz te ljude i biti im zagovornici kod Boga. Također, bio bih jako sretan kad bi se neki mladić, čitajući je, odlučio za svećenički poziv.

U svakom slučaju, čitatelju preporučam da iz knjige uzme ono što mu se čini za njega prihvatljivim i korisnim.

(KKC 1098, 1101; SC 11; KKC 133; KKC 1394; EE 11; KKC 1414; KKC 1264)

Jedno od mnogih svjedočanstava

Mnoge ljude širom svijeta za vrijeme Svete Mise neočekivano dotiče izvanredna Božja milost. Bog nas, dajući nam te jedinstvene uvide u svoju neizmjernu milost, uvijek iznova privlači da ga potražimo, pronađemo i iskusimo u Euharistiji. Crkva nas uči da je Sveta Misa najsvetiji događaj u prakticiranju vjere. To mnogi vjernici mogu potvrditi iz iskustva, no jako je malo onih koji o svojim iskustvima Mise svjedoče onima kojima bi njihovo svjedočanstvo moglo promijeniti život.

Donosim jedno takvo svjedočanstvo u nadi da će vas ohrabriti da i vi svojim bližnjima posvjedočite barem nešto od „najsvetijeg događaja na svijetu”:

Prije desetak godina prolazila sam kroz jako teško razdoblje depresije, tjeskobe i beznađa. Bila sam veoma blizu samoubojstva. Tražeći rješenje problema, naišla sam na osobu koja me je približila Bogu i potaknula me na životnu ispovijed, po kojoj se je moj život promijenio iz temelja. Nakon te ispovijedi snažno me je počela privlačiti Božja prisutnost u Presvetom sakramentu. Znala bih nekoliko puta tjedno otići u crkvu, u bilo koje doba dana, i u njoj prosjediti sat-dva, a da ništa posebno ne molim. Bilo mi je važno da se nalazim u Božjoj nazočnosti. To sjedenje u crkvi, ta svjesnost prebivanja u Božjoj prisutnosti, odmaralo me je i ispunjavalo dubokim nutarnjim mirom.

Iako me je Isus u posvećenoj hostiji snažno privlačio k sebi, imala sam velikih problema s odlaskom na nedjeljnu Svetu Misu. Nisam se osjećala dobro među svim onim ljudima gledajući kako većina nas automatski izgovara riječi kojima ne razumijemo ni smisao ni svrhu. Bilo je očito da nam ni srca ni misli nisu u onome što govorimo i slušamo. Očito da samo dolazimo 'obaviti' nešto što od nas očekuju Bog i Crkva. A ja nikako nisam mogla prihvatiti Boga koji želi sa mnom komunicirati na takav način.

Odlučila sam ili, bolje rečeno, prisilila sam se ići na Svetu Misu i preko tjedna, jer je tada manje ljudi i Misa traje kraće. Nakon otprilike mjesec dana na jednoj sam Misi kao i obično bila opuštena, zatvorenih očiju kako bih se mogla što bolje sabrati i kako bi mi misli lutale što manje. Kad je počelo prikazanje darova, odjednom kao da su mi se uši otvorile na poseban način, kao da sam ušla u neku drugu dimenziju. Odjednom sam savršeno čula i razumjela što svećenik govori. Bila sam jasno svjesna Božje nazočnosti, svjesna s kojom pažnjom i ljubavlju prisutni Gospodin sluša riječi koje mu svećenik upućuje u naše ime i riječi koje mi upućujemo Njemu. Sve je imalo dubok smisao, sve se je savršeno nadovezivalo jedno na drugo – bila sam potpuno svjesna stvarnosti koja se je na Misi događala.

Od tada je prošlo desetak godina. I dalje se borim s odlaženjem na Svetu Misu, iako u dubini duše znam koliko mi svaka Misa donosi Božjeg mira u dušu, iako od Mise moja duša zaista živi. Ponekad je ta borba tako teška da mi se čini kako me sâm zloduh nagovara da ne idem. Tad si posvijestim koliko je Isusu moralo biti teško otići na križ, koliku je borbu proživljavao u Getsemanskom vrtu, iako je znao da će svojom mukom spasiti mnoge, i odlučim otići na Misu. Ne idem samo radi sebe. Uvijek ima netko kome je Isusova milost s križa silno potrebna i komu je prikazivanjem Mise mogu posredovati.

S vremenom sam shvatila da što imam veći otpor prema odlaženju na Misu, to me na njoj očekuje veći blagoslov.

Tko zna ne bih li bez ove tako neočekivane milosti odustala od Mise, poput mnogih koji na nju više ne idu, ili bi mi ona ostala samo nešto što trebam 'obaviti' kako ne bih teško sagriješila.

Čvrsto sam uvjeren da će barem netko od onih koji su odustali od Svete Mise promijeniti svoj stav ako im budemo ovako svjedočili.

Naša duhovna iskustva mogu postati talenti iz Isusove prispodobe kojima možemo uspješno trgovati, odnosno o kojima možemo svjedočiti, kojima možemo evangelizirati. Ako ih otkopamo, odnosno izvadimo iz skrivenosti i posvjedočimo ih u pravo vrijeme, na pravi način i pravoj osobi, postoji velika mogućnost da ta osoba prihvati naše svjedočanstvo. Na taj ćemo način zaraditi novi talent za našeg Gospodina i Kralja (Mt 25,14-30).

Nazivi za Svetu Misu

Neiscrpna vrijednost sakramenta Euharistije očituje se i u bogatstvu njegova nazivlja. Tako Katekizam Katoličke Crkvenavodi različita imena: Euharistija, Gospodnja večera, Lomljenje kruha, Euharistijski sastanak ili zbor, Spomen-čin Gospodnje muke i uskrsnuća, Sveta žrtva, Sveta i božanska Liturgija, sveta misna žrtva, Pričest, Sveta Misa.

Kad govori o ovom sakramentu, Katekizam uglavnom koristi nazive Euharistija i Misa, oba pisana velikim početnim slovom.

Rimski misal spominje dva naziva: Gospodnja večera i misa, a u tekstu gotovo isključivo koristi naziv misa pisan malim početnim slovom.

U mnogim drugim tekstovima uglavnom se upotrebljavaju nazivi misa i sveta misa, pisani malim ili velikim početnim slovima.

Budući da sam knjigu namijenio prvenstveno malim ljudima koji svakodnevno žive od Euharistije, odlučio sam upotrijebiti naziv Sveta Misa, odnosno Misa gdje god je to moguće.

(KKC 1328-1332)

Tri ključne riječi

Moji dragi prijatelji, bračni par, jednom su prilikom bili pozvani kao počasni gosti na izvedbu njima nepoznate opere. Zbog neodgodive obveze nekoliko su minuta zakasnili pa nisu imali prilike pročitati libreto i tako se upoznati s radnjom. Da stvar bude gora, čim je opera počela, na svoje su pomalo neugodno iznenađenje ustanovili da se izvodi na jeziku koji ne razumiju.

Nakon završetka, koji su jedva dočekali, zanimalo ih je kako su operu doživjeli ostali posjetitelji. Primijetili su različite reakcije publike: od potpunog oduševljenja do suzdržanosti i dosade, a bilo je i onih koji su otišli prije završetka.

Dok smo razgovarali o njihovu iskustvu, nekako smo došli do toga da ga usporedimo sa sudjelovanjem na Svetoj Misi. I na Misi možemo primijetiti one koji se dosađuju pa sve do onih koji sudjeluju s nepodijeljenom pažnjom razuma i srca. Naravno, važnost Svete Mise je neusporedivo veća od važnosti opere, no iz takvih i sličnih primjera možemo doći do određenih zaključaka. Većini osoba koje u operi, baletu, nekom sportu, poslu, hobiju ili bilo čemu drugome sudjeluju sa zanimanjem, s razumijevanjem, s nepodijeljenom pažnjom, netko je to zanimanje, taj interes prenio, netko im ga je usadio, netko ih je u pozitivnom smislu – zarazio. Isto vrijedi i za većinu onih koji u Svetoj Misi sudjeluju s razumijevanjem i nepodijeljenom pažnjom, djelatno i plodonosno.

Ovdje dolazimo do prve dvije ključne riječi: prenijeti i usaditi.

Svi smo tijekom školovanja imali različite učitelje i vjeroučitelje. Neki su nas od njih samo poučavali gradivo, drugi su nam prenosili vlastite spoznaje, iskustva i ljubav prema onome što su predavali, a neki su nas uspjeli i zaraziti. Sjećam se svećenika koji je nas djecu toliko zapalio za Svetu Misu da smo je gotovo cijelu znali izgovoriti napamet. „Služenje Miseˮ bila nam je omiljena igra!

Kad tome pridodam primjer naših roditelja, djedova i baka, mogu ustvrditi da su nam svi oni prenijeli ljubav i potrebu za Svetom Misom, te znanje o njoj do razine na kojoj smo tada mogli shvaćati.

Moji prijatelji koje navodim u ovom primjeru ljubitelji su opere, no o ovoj operi nisu znali ništa. Da su se pripremili – pročitali libreto, porazgovarali s nekime tko tu operu dobro poznaje, upoznali se sa svime bitnim i zanimljivim na što posebno trebaju obratiti pažnju – sve bi doživjeli sasvim drukčije.

Dakle, treća ključna riječ je priprema. Pod pripremom podrazumijevam proučavanje Mise, i pripremu za svaku pojedinu Misu. O pripremi ovisi kakvom ćemo raspoloživošću srca sudjelovati u Misi.

Važno je znati

Bog je neprestano s nama od trenutka kad nas je zamislio u svojoj ljubavi. Međutim, to što je Bog neprestano s nama ne mora značiti da smo mi istovremeno s njime (KKC 30).

Iako smo krštenjem postali njegova posinjena djeca, te postali hram Duha Svetoga, s Bogom smo onda kad zaista želimo biti s njime, kad želimo provesti svoje vrijeme u njegovoj prisutnosti, kad ga želimo susresti u hramu, u vlastitom srcu.

Bog nas ne prisiljava da dolazimo k njemu. Moguće je biti u crkvi, na Svetoj Misi, moguće je mnogo vremena provoditi izgovarajući molitve, a da u isto vrijeme nismo ni s njime ni u njemu.

U Božju prisutnost dolazimo kad prema njemu svojevoljno, s nepodijeljenom pažnjom usmjerimo svoje misli, svoje riječi, svoje želje, svoju zahvalnost, svoje pouzdanje, svoje brige, svoje nade, svoju svjesnost: svoj um i srce.

Kad se potpuno usredotočimo na Gospodina, on može tako zaokupiti našu pažnju da izađemo iz ograničenosti svijeta i uđemo u Njega. Mnogi vjernici imaju takva iskustva na Svetoj Misi, u molitvi, za vrijeme Duhom nadahnutih propovijedi, za vrijeme slavljenja, za vrijeme čitanja Božje riječi, u euharistijskom klanjanju... Događa se da nas Gospodin tako snažno privuče u svoju prisutnost da prestanemo biti svjesni prolaženja vremena i osjeta vlastitog tijela (vrućine, hladnoće, bolova, gladi, žeđi, umora, pospanosti...). Umjesto toga svjesni smo dubokog nutarnjeg mira, Božje dobrote i nježnosti; svjesni smo punog značenja riječi koje slušamo i koje izgovaramo... Takva su stanja različitog intenziteta, traju kraće ili dulje vrijeme.

Zašto na Svetoj Misi to često ipak nije tako? Možda samo zato što nam nitko nije ni posvjedočio, ni prenio, ni usadio svoja iskustva? Možda samo zato što nismo ni umom razumjeli ni srcem spoznali da vrijeme provedeno na Misi može za nas biti ugodno i plodonosno? Možda samo zato što se ne pripremamo za Misu onako kako bismo mogli i trebali?!

Život živimo u svijetu i u Bogu. Svatko za sebe odlučuje koliko će vremena provoditi u Bogu. Kad smo u njemu, na raspolaganju nam je njegova svemoguća milost. Kao što loza ne može donijeti roda bez sokova koji u nju dolaze iz trsa, tako ni mi ne možemo učiniti ništa bez Isusa, bez njegove milosti – koja je djelatna tek kad smo s njime i u njemu. Bez Isusa ne možemo vjerovati srcem, ne možemo ljubiti neprijatelje, ne možemo praštati iz srca (KKC 154). Bez njega se ne možemo do kraja oduprijeti napastima tijela, svijeta i Đavla. Bez njega ne možemo biti u srcu niti iscijeljeni niti oslobođeni. Bez njega ne možemo napredovati u vjeri, ufanju i ljubavi. Bez njega ne možemo ništa takvoga niti učiniti niti primiti (Iv 15,1-5).

Mi kršćani možemo uživati Božju prisutnost i uživati u njoj na poseban način.

Ako smo rođeni odozgor, od Duha Svetoga, onda ne robujemo predvidljivosti (Iv 3,1-8). Osobno se ne držim nikakvih ustaljenih molitvenih shema, nego uvijek pokušavam pronaći 'lijek' ili 'hranu' koja mi je u određenom trenutku najpotrebnija. Tako postoji vrijeme u kojem čitam i razmatram Sveto pismo, vrijeme u kojem molim i razmatram krunicu, vrijeme u kojemu čitam neku duhovnu knjigu, vrijeme u kojima me oduševljavaju Psalmi, vrijeme u kojemu razmatram Isusovu muku, vrijeme u kojem ga slavim, blagoslivljam i zahvaljujem mu. Svako pojedino od tih razdoblja može trajati od nekoliko sati do više mjeseci. Ponekad činim više toga odjednom. Uvijek nastojim pronaći molitveni način u kojem ću stvarno, iskustveno uživati Božju prisutnost. Pod riječi uživati podrazumijevam da se s Bogom uvijek osjećam dobro, prihvaćeno i voljeno. Naravno da ne osjećam uvijek radost, primjerice kad razmatram Isusovu muku, no i u takvim trenucima mogu reći da na neki način uživam jer znam da mu tada uzvraćam ljubav. Postoje i dani u kojima me Bog ne privlači ni na koji molitveni način. Te dane mogu iskoristiti tako da se s posebnom pažnjom usredotočim na činjenje nekog posebnog dobra. Čineći djela milosrđa, jednako uživam Božju prisutnost, osjećam da Isusu vraćam mali dio onoga što sam primio. Sve ovo što sam nabrojao događa se u svakoj Svetoj Misi. Svaka Sveta Misa sadrži sve te oblike pobožnosti i zato je Misa najizvrsnija hrana i najizvrsniji lijek za našu dušu. Zato ni dnevnu Svetu Misu ne propuštam, osim u iznimnim slučajevima.

Sveta Misa je susret s Bogom i prebivanje u njemu u punom smislu riječi. Za vrijeme Mise: hvalimo Boga, blagoslivljamo ga, slavimo ga, klanjamo mu se, ispovijedamo svoju vjeru, blagujemo ga, sjedinjujemo se s njime, prinosimo mu svoje potrebe i potrebe drugih, slušamo njegovu Riječ, učimo od njega. Za vrijeme Mise sudjelujemo u njegovoj žrtvi koja nas otkupljuje od grijeha, slabosti, bolesti, boli...

Sve se to stvarno događa tek kad smo u njemu!

Dakle, kad svoju svjesnost imamo na Bogu i na riječima koje slušamo i izgovaramo, tada smo u Bogu. Kad se nakon toga mislima vratimo u svijet, svojim svakidašnjim obvezama i brigama, milost je i dalje u nama, naš nutarnji čovjek i dalje ostaje svjestan Božje prisutnosti i zato i dalje ostajemo u Bogu sposobni živjeti natprirodnim božanskim životom. Kad primijetimo da više nemamo dovoljno snage za praštanje, podnošenje, davanje, da više nemamo dovoljno nutarnjeg mira, da smo izgubili radost – uđimo opet u Boga i provedimo dovoljno kvalitetnog vremena u njemu, ponovno se napunimo potrebnom milošću za život.

Nekima od nas nedjeljna Sveta Misa nije ni izdaleka dovoljna – samo zato što smo iskusili koliko se dan započet Misom razlikuje od dana bez nje.

(Ps 139,1-18; KKC 1265; Rim 8,5-12; KKC 368; KKC 94; KKC 157; KKC 1743)